Još vrlo mladi, netom osnovani Muzej Ivanić-Grada svoje je javno djelovanje započeo u ožujku 2016. U sklopu programa proslave Dana grada Ivanić-Grada, izložbom pod naslovom „Od Tvrđe do Grada – Ivanić u 19. stoljeću“, 07. lipnja 2016. svečano je otvoren i muzej. Na istaknutom mjestu na izložbi bila je predstavljena i cehovska škrinja poljanskih obrtnika, jedan od najvrjednijih artefakata iz fundusa novog muzeja.
Škrinju i dva velika, reljefnim simbolima različitih obrta ukrašena ćupa od pocakljene pečene gline koje su članovi cehovskog udruženja očito koristili u posebno svečanim prigodama, Muzej Ivanić-Grada preuzeo je u svibnju 2016., kao donaciju Udruženja obrtnika Ivanić-Grada, gdje su se ti vrijedni predmeti materijalne baštine Ivanić-Grada čuvali nakon što su, gotovo slučajno, poslije II. Svjetskog rata pronađeni i spašeni u potkrovlju kuće nekadašnjih majstora staroga ceha u povijesnoj jezgri Ivanić-Grada.
Godine 2004., vrijednu arhivsku građu iz cehovske škrinje pregledali su i stručno dokumentirali predstavnici Državnog arhiva u Sisku, a godine 2010., članovi udruge građana Prijatelji baštine-Amici hereditatis, Ivanić-Grad su, u suradnji s Udruženjem obrtnika Ivanić-Grada i uz potporu Turističke zajednice grada pokrenuli postupak digitalizacije te objave iste građe na web-stranicama Prijatelja baštine i Turističke zajednice Ivanić-Grada, a krajem 2018., započeo je postupak objavljivanja digitalizirane građe iz cehovske škrinje poljanskih obrtnika i na mrežnim stranicama Muzeja Ivanić-Grada.
Cehovska škrinja koju, ne bez razloga, s ponosom čuva Muzej Ivanić-Grada nije samo privlačan i povijesno vrijedan predmet iz vremena prve polovice 19. stoljeća. Njezin vanjski izgled potiče maštu na razmišljanje o starim majstorima-obrtnicima koji su živjeli u vrijeme dok je Ivanić-Grad, nakon ukidanja Vojne krajine, na ruševinama drevne Tvrđe počeo izrastati u romantični gradić civilnih obilježja, čiji korijeni izviru još iz ratnih vremena, kad je godine 1750. osnovana prva pučka škola u sklopu vojnog komuniteta.
Da se želja za obrazovanjem i kulturom u Ivaniću više nikada nije ugasila svjedoče nam mnogi drugi podaci iz njegove povijesti, a kulturno-povijesni profil Ivanić-Grada rječito dopunjuje niz znamenitih građana (n.pr. Andrija Blašković, Ivan Švear, Đuro Deželić, Juraj Posilović, Đuro Kundek, Stjepan Basariček i mnogi drugi) koji su rođeni ili su živjeli i djelovali u Ivanić-Gradu. Ti su ljudi ponijeli njegovo ime diljem Hrvatske pa i izvan njezinih granica te se njihova imena i djela s ponosom spominju još danas.
O razdoblju procvata gradića u 19. stoljeću svjedoči još uvijek očuvana i danas zaštićena urbana zasnova stare gradske jezgre, dopunjena skladnom koncepcijom izgradnje reprezentativnog središta grada na lijevoj obali rijeke Lonje, na potezu od zgusnutog povijesnog naselja (Podgrađa) uz drvored kestena, koji je nekada vodio prema novom groblju. Tu je, na razorenim zemljanim bedemima krajiške tvrđave podignut skladno oblikovan gradski park romantičnih i barokno-klasicističkih obilježja. Zelenilo gradskog parka još i danas okružuje i svojim domišljatim rasporedom ističe estetiku triju ljepotica povijesnog Ivanić-Grada: župne crkve, škole i Gradske vijećnice kojoj je, nakon temeljite obnove, godine 2010. u potpunosti vraćen njezin nekadašnji sjaj.
No, takva su se reprezentativna središta mogla razviti jedino u gradovima čvrste materijalne podloge, jasnih ciljeva i visoke kulturne svijesti stanovništva. Ivanić-Grad 19. stoljeća očito je sve to imao. I kako su velike investicije bez čvrste materijalne podloge i danas teško ostvarive, dokumenti najstarije povijesti ivanićgradskih obrtnika, čuvani iza ključanica cehovske škrinje, mogu nam pomoći osvijetliti sliku koju imamo o stvarnom životu građana Ivanić-Grada u to odmaklo vrijeme.
Cehovska škrinja ivanić-gradskih obrtnika čvrsta je drvena (vjerojatno hrastova) škrinja s mjedenim okovima, ukrašena za razdoblje tipičnom politurom i intarzijama s prikazom obrtničkih znakova (alata) te godinom nastanka 1827. Sastoji se od osnovnog korpusa na niskim ali čvrstim nogama te manje kutije s poklopcem, pričvršćene na sredini gornje plohe škrinje. Manja kutija zaključavala se posebnim ključem koji je čuvao „cehmeštar“ ili njegov zakoniti zastupnik, a u njoj su bila pohranjena tri ključa kojima se otvarala sama škrinja. Svaki ključ je čuvao posebno izabrani čuvar – pripadnik ceha. Škrinja se otvarala samo u posebnim prilikama i uvijek u nazočnosti svih čuvara ključa.
Na ukrašenoj prednjoj ploči glavnog korpusa škrinje poredane su tri ključanice koje otključavaju ključevi iz manje kutije. To su u stvari vrata škrinje koje se otvaraju spuštanjem odozgo prema dolje te otvaraju unutrašnjost škrinje, podijeljenu na dva pretinca. U gornjem (većem dijelu) pohranjeni su pisani dokumenti, od kojih se dio predstavlja i u virtualnoj cehovskoj škrinji, a u donjem dijelu (ladici) čuvao se novac, vrijedni predmeti, pečat i razna druga obilježja ceha.
Sveukupno, u cehovskoj se škrinji nalazi pet knjiga dokumenata, u kojima se nalaze i popisi godišnjih članarina i drugih podataka o narudžbama, uplatama i troškovima članova ceha koji se nastavljaju na tekstove prijevoda državnih povelja koji su uredno uvezani i time omogućuju trajnije čuvanje dokumenata. Očito je mogućnost dopisivanja podataka predviđena već unaprijed, naime, u svakoj se knjizi nalazi veći ili manji broj praznih, nepopisanih listova, očito namijenjenih budućim zapisima kroz godine djelovanja ceha. Takvih su tekstualnih dodataka pošteđene samo dvije ranije spomenute originalne listine iz carsko-kraljevske kancelarije.
Osim dokumentacije sadržane u knjigama, u škrinji je pohranjena i pozamašna količina, do sada tek okvirno pregledanih, drugih dokumenata. Među njima su osobni dokumenti članova ceha, podaci o njihovoj naobrazbi (školske svjedodžbe i otpusnice), položenim majstorskim ispitima, privatnoj korespondenciji, raznim molbama i zahtjevima članova, pa i brojni podaci o sasvim drugim problemima i događanjima koja su se tijekom stoljeća odvijala u ovom malom, ali uvijek inovativnom i razgibanom gradiću. No, detaljnim uvidom u tu dokumentaciju možemo dobiti pouzdane podatke kako o samim zanatima tako i o imenima i broju obrtnika – članova cehovskog udruženja koji su djelovali na području Ivanić-Grada u pojedinim godinama. |
|
Sudeći prema natpisu, škrinja je bila izrađena godine 1827., nakon što je carsko-kraljevska kancelarija cara Franje I. u cehu okupljenim majstorima s posjeda POLJANA 11. kolovoza 1826. izdala listinu cehovskih pravila i privilegija, pisanu na latinskom jeziku, kojom se svim „ceh-meštrima“ sa šireg područja današnjeg Ivanić-Grada omogućuje legitiman rad prema pravilnicima, pod zaštitom i nadzorom bečkoga dvora i njegovih područnih ureda.
Sama izrada škrinje jasan je dokaz vrijednosti same škrinje i u njoj pohranjenih dokumenata. No, tijekom nedavnog detaljnog pregleda škrinje za potrebe muzejske inventarizacije muzejski dokumentarist Marko Grdan otkrio je na unutarnju ladicu ugravirani natpis koji vjerojatno spominje majstora stolara koji je škrinju izradio. Zanimljivost predstavlja već samo ime Emmerich Krainchich (Mirko Kranjčić?) jer je moguće da je riječ o djedu Gjure Stjepana Deželića, znamenitog sina Ivanić-Grada, kulturnog djelatnika, senatora grada Zagreba i oca hrvatskog vatrogastva.
Prema zapisima u istom dokumentu, pohranjenom u škrinji, Poljana se u to vrijeme nalazila pod upravom Križevačkom te je listina „zavedena i arhivirana na stranici 700. Knjige cehovskih privilegija, što posvjedočuje Matija Stanković, upravitelj registra i arhiva“, a 26. travnja 1827., u slobodnom je kraljevskom gradu Križevcima ista listina „predstavljena, pročitana i pohranjena u cehovskoj škrinji i tako, bez ičijeg protivljenja objavljena pred članovima udruženja i svjedocima“, što potpisom potvrđuje Anton Mačković, pravni bilježnik iste kraljevske Oblasti Križevačke. Kako taj podatak jasno opredjeljuje datum prijenosa privilegija na Ceh Polyana, taj je datum, na prijedlog Prijatelja baštine Ivanić-Grada, godine 2010. proglašen Danom obrtnika Ivanić-Grada.
U listini su navedena obrtnička zanimanja čiji su majstori u vrijeme oko 1825. živjeli na području Poljane te su, kao članovi cehovskog udruženja, zatražili izdavanje ovog visokog državnog dokumenta. Tako se poimence spominju LONČARI (Figuli), ČIZMARI (Cothurnarii), KROJAČI (Sartores), KOVAČI (Fabri-Ferrarii), KLOBUČARI (Pileatores), REMENARI (Lorarii), BAČVARI (Vietores) i OBUĆARI (Sutores). No, činjenica je da se u Ivaniću 19. stoljeća spominju i mnoga druga obrtnička zanimanja, a da je krajem istoga stoljeća u gradu radilo čak 50 krojača!
Članovi ceha bili su časni ljudi, a pripadnost cehu svakom je obrtniku donosila čast i ugled, ali i vrlo jasne materijalne i moralne obveze.
Svaka cehovska udruga svoje je dokumente, povelje, pravilnike, uvjerenja, potvrde, popise, pečat i novac čuvala u cehovskoj škrinji, za čije je ključeve uvijek odgovaralo više povjerljivih članova.
Prema usmenoj predaji i naznakama u dokumentima iz cehovske škrinje poljanskih obrtnika, vjerojatno je da su bili obrtnici s područja Ivanić Grada u 19. stoljeću, a možda i ranije, povezani u četiri cehovska udruženja od kojih je svako vjerojatno posjedovalo svoju škrinju s najvažnijim dokumentima. Nažalost, te se škrinje za sada smatraju izgubljenim. Stoga je velika sreća da se od te, za sada izgubljene povijesne građe, očuvala u punom sjaju barem jedna i to zahvaljujući duljem razdoblju oskudnih građevinskih intervencija u povijesnoj jezgri grada.
Škrinja koju danas čuva Udruga obrtnika Ivanić-Grada, a s pravom bi joj pripadalo mjesto u za sada nepostojećem gradskom muzeju, pronađena je u potkrovlju jedne od starih drvenih kuća u Podgrađu te sačuvana zbog svijesti običnih građana - potomaka nekadašnjih obrtnika Ivanić-Tvrđe. Možemo pretpostaviti da su se ostale tri škrinje nalazile na području nekadašnjih samostalnih sela, kasnije u grad više ili manje integriranih prigradskih naselja (Lonja, Šarampov, Bregi), no, hipotezu bi valjalo poduprijeti i dokazima na temelju rezultata konkretnih budućih istraživanja.
Istraživanja te vrste doduše iziskuju puno više vremena i usporednih analiza s podacima iz drugih sredina, no već prvi dodir s tom dokumentacijom jasno govori da se u cehovskoj škrinji grada Ivanić-Grada nedvojbeno krije iznimno vrijedna građa, korisna u budućem proučavanju života u gradu od sredine 18. do sredine 20. stoljeća.
Izostanak izvorne arhivske građe iz ranijih razdoblja, pohranjene do kraja Drugog svjetskog rata u prostorijama gradskog Magistrata i potom, na praktički nepopravljivu štetu budućih istraživača povijesti grada, uništene u konačnim obračunima između šarolikih grupacija ideološki nepomirljivih protagonista nemirne završnice Velikoga rata, čini sačuvane zapise iz cehovske škrinje još vrjednijim autentičnim dokumentima, neophodnim u svim budućim povijesnim, sociološkim i kulturološkim istraživanjima prošlosti Ivanić-Grada.
Pripremila:
Vida Pust Škrgulja, dipl. latinistkinja, povjesničarka umjetnosti i muzeologinja |
