Nakon što opasnost od Osmanlija prestaje, tvrđava u Ivaniću ostaje ratna i vojna baza krajiške vojske. Tih godina 17. stoljeća Ivanić dobiva nove mogućnosti gospodarskog i društvenog razvoja, čemu je pridonijelo i to što 1660. godine, od Leopolda Habsburga, građani Ivanića dobivaju svečanu kraljevsku povelju u kojoj su popisane sve ranije povelje s pravima i povlasticama, što je potvrđeno „tajnim visećim pečatom“.
U 18. stoljeću Ivanić je bio pod komandom Varaždinskog generalata kao slobodna vojna općina. Istovremeno su zbog unaprjeđenja trgovine, obrta i gospodarstva građani stekli pravo vlasništva nad pokretnim i nepokretnim imetkom, a sudstvo je uređeno prema austrijskim građanskim, ali ne i vojnim zakonima. Poglavarstvo se sastojalo od gradskog načelnika, suca, upravnika, liječnika, pisara te dvorskih stražara. Uređenoj novoj gradskoj upravi dodijeljen je novi gradski grb i pečat s njemačkim natpisom „K : K : MILITÄR-COMMUNITÄT FESTUNG IVANIĆ“ (Carsko–kraljevska općina Ivanić). Natpis je u 19. stoljeću promijenjen na hrvatski jezik - „POGLAVARSTVO GRADA IVANIĆ TVRDJE“, te taj grb i danas krasi Gradsku vijećnicu.
Ivanić je tada imao miran gospodarski razvoj i pretvorio se u snažan obrtnički centar. Odlaskom prodornih Osmanlija s povijesne scene, obrambeni nasipi ivanićke tvrđe se zapuštaju, a jarci s vodom postaju žarišta malarije zbog čega se od 1827. počinju zatrpavati. Na prostoru nekadašnjih nasipa uređen je prvi vrt i perivoj uz ondašnju zgradu pučke škole, što je začetak vrtne umjetnosti na ovome području. Godine 1805. osniva se župa sv. Petra, a na ozelenjenom platou nekadašnje tvrđave 1831. godine gradi se nova župna crkva. Nedaleko nje 1861. gradi se i nova zgrada pučke škole.
Miran gospodarski razvoj unutar krajiških granica, temeljen prvenstveno na obrtništvu, učinio je Ivanić jednom od najbogatijih gradskih općina. Razvio se u snažan obrtnički centar, nadaleko poznato trgovište i tržište za krajiške vojne potrebe. Ivanićki obrtnici proizvode gotovo sve potrebne sajamske robe.
|
|
„U Ivanić-Gradu se već početkom 19. stoljeća proizvodilo oko 20.000 lonaca i raznog zemljanog posuđa, oko 3.000 lakata srednje finog i oko 4.500 lakata grubog platna. Prema jednom popisu u Ivanić-Gradu nalazio se velik broj različitih obrtnika: 1 kolar, 1 bačvar, 2 tesara, 2 stolara, 7 kovača, 2 nožara, 9 bravara, 1 tkalac, 45 njemačkih krojača, 5 slavonskih gumbara, 1 klobučar, 7 postolara, 22 čizmara, 1 sedlar, 2 pekara, 1 kolačar, 2 mesara, 1 dimnjačar, 2 staklara, 9 lončara, 3 brijača i vlasuljara.
Godine 1803. Ivanić ima 127 obrtnika u 21 različitom zanatu, dok iste godine, npr. Kostajnica ima 108, Glina 81, Ogulin 54, Križevci 136 obrtnika.“. (R. Bićanić, „Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji 1750-1860“)
Prema anketnom upitniku iz 1850. godine upućenom svim župama i odgovoru tamošnjeg župnika vidi se da „Kovačah imade u tvrđavi Ivaniću 2, stolarah 5, lončarah 14, opančarah 3, gumbara 1, bravarah 2, tkalacah 1, puškara 1, kolara 2, klobučara 3, krojačah i čizmarah ponajviše, šoštara 3, kerznara 3“. (PKH, Dokumentarna zbirka, inv. br. 21576)
Posve je jasno da se pored razvijenog obrta i velikog broja zanatlija razvila trgovina. Ivanić-Grad je već po tradiciji bio središte obrta i trgovine bliže i šire okolice, no od druge polovice 18. stoljeća ivanićki trgovci putovali su sa svojom robom sve dalje. Nisu se više ograničavali samo na snabdijevanje krajiške vojske potrebnom robom, već trgovinu proširuju i izvan granica Hrvatske. Prodajom robe tako se širio dobar glas o umijeću domaćih majstora, a predmeti koje su trgovci donosili iz „bijeloga svijeta“ često su nosili pečat života većih srednjoeuropskih gradova i pomalo unosili promjene u svakodnevni život stanovnika tadašnjeg Ivanić-Grada.
Tekstove su pripremili članovi udruge prema vlastitim istraživanjima, izlaganjima i publikacijama, te prema sljedećoj literaturi: „Ivanić-Grad prošlost i baština“, Izdavač: Narodno sveučilište Ivanić-Grad, 1978., Zbornik „900 godina Ivanića“, Izdavači: Kloštar Ivanić – Ivanić-Grad – Križ, 1994.
|
