IVANIĆKI ČIZMARSKI CEH 1804.
Ivanić-Grad imađaše svoja četiri obrtnička ceha. Za stanovništvo ispod 700 duša bijaše to dosta. Prema cehovskoj uredbi morali su se namirivati razni troškovi: crkveni, pogrebni i drugi, a za to je trebalo novaca. Građani, kojih je bio veći broj istoga obrta kao krojači muški i ženski, pak čohaši i surinaši, sastavljali su svoj ceh, a drugi manjega broja podijeliše se u ostala tri, ili po obrtnoj svezi, ili jer je tako bilo odvajkada određeno. Tako god. 1804. bijahu u „plemenitom“ čizmarskom cehu osim postolara i opančara još kovači, bravari i stolari.
Svi su cehovi živjeli jednakim životom; taj je bio različan i šarolik prema tomu kakove su ćudi bili ljudi, koji su bili u cehu. Bilo je tu prizora ugodnih i neugodnih, ozbiljnih i šaljivih. To će pokazati lokozaš plemenitog čizmarskog ceha u Ivanić-Gradu g. 1804., koje je svojim očima gledao i meni pripovijedao moj po tankoj krvi djed.
„ Poslali su gospodin cehmeštar tablicu za sutra o šestoj uri. Svi se majstori imadu sakupiti u plemeniti ceh. Koji ne dođe platit će „biršag“ (globu) dva funta voska. Ako je tko u ovom domu za osloboditi ili ucijeniti, dužan si ga predvesti. S Bogom. . .“ To reče, okrene se i ode svojim putem. To je cehovski glasnik, koji kod svakog cehovskog člana stereotipno isto govori kao da čita, a pritom pokazuje „tablicu“ tj. daščicu u obliku srca, na kojem je bio naslikan dvoglavi carski orao i oruđe svakoga obrta onoga ceha.
Sutradan u 6 sati kupe se majstori u ceh kod „starog cehmeštra“. To mu je naslov, makar i ne bio star. Star postane koji je za ovu sezonu izabran.
„Sagalmeštar“ ne može nanositi dosta klupa i stolaca; što je kod kuće, sve je donio u veliku sobu i zgodno namjestio, pa će već i u susjedstvo po stolce. Uza stol posjedaju majstori redomice po starosti u cehu. Na čelu je „stari“, na desnom mu krilu „mladi cehmeštar“, koji je katkad godinama stariji od „staroga“, a na lijevom krilu sjedi već „notarijuš“ plemenitoga ceha, izabran između onih majstora, koji znadu pisati, da piše protokol. Koji majstori nijesu mogli dobiti mjesta uza stol, posjedaše kojegdje na klupu i stolicama odostraga za onima kod stola. „Sogal“ imade svoj stolac kod vratiju.
Notarijuš iz zapisnika proziva redom sve cehovske majstore. Koga nema u skupštini, o tome sogal izvijesti, ili da ga je našao kod kuće i predočio mu tablicu, ili kako je već kod koga bilo. Valjano neispričani majstori, kao i oni, koji su došli nakon što je cehmeštar skupštinu otvorio, osuđeni su, da imadu u cehovsku ladicu uplatiti „biršag“ : dva funta voska. To je baš onoliko, za koliko se globe i oni majstori koji nijesu ili su pak kasno došli na određeni sprovod ili na kvaternu sv. misu.
Kad su prozvani svi članovi ceha, reče stari cehmeštar Golubić sogalu: „Donesite ladicu i pravice našega plemenitoga ceha ovamo na stol.“
Sogal izvrši nalog. Stari i mladi cehmeštar otvore ladicu te iz nje vade cehovske pravice, povelju kraljice Marije Terezije.
Notar ustane, primi iz ladice izvađenu povelju i klikne: „Ustanite majstori plemenitog čizmarskog ceha.“ Svi ustanu, a on počne glasno čitati: „Mi, Marija Terezija, po božjoj milosti kraljica . . .“
Kad je cijelu povelju pročitao, sjedne, a s njime i svi majstori. Sada notarijuš pročita najprije imena onih, koji su za današnji ceh dužni platiti globu. Zatim upita cehmeštar Golubić:
„ Da li tko od vas duguje što u ladicu plemenitoga ceha? Neka plati.“
Javljaju se redom i plaćaju; notar bilježi, a mladi cehmeštar broji. U skupštini se čuju glasovi: neka cehmeštar od uplaćenih novaca izruči oko 5 for. za rakiju današnjim skupštinarima. To se usvaja. Na to će „stari“:
„ Ima li od vas tko naučnika osloboditi ili pak dječaka za ucijeniti? Neka se prijavi.“
Lukina Milošić Škiljo digne se i reče: „Plemeniti ceh! Ja imam naučnika Bartola za osloboditi. On čeka vani.“ „Stari“ reče sogalu neka ga pozove. Sogal na po otvorenim vratima zovne Bartola Kušana u zbornicu. Ovaj, unišavši u zbornicu, pozdravi sve sa Hvaljen Isus, pođe ravno prema pročelju stola i poljubi ruke i staroga i mladoga cehmeštra. |
|
„Što ti želiš ovdje, Bartole?“ upita ga „stari“.
„Želio bih se, plemenita gospodo, osloboditi.“
„A da li si ti to zaslužio i dovršio naukovno vrijeme?“
„To vam je valjda već rekao moj gospodar. Drukčije me ne bi ovamo zvali.“
„Lukina Milošiću! Da li je tvoja želja, da se ovaj mladić danas oslobodi?!, upita „stari“.
„Jest, moja je to želja, da ga plemeniti ceh danas oslobodi.“
„A jesi li ti, Bartole, vršio točno sve, na što si se kod ucjenivanja, kad si stupio u nauk, obvezao? Jesi li poslušno vršio naloge majstora i majstorice? Jesi li im svake subote prao noge do koljena? Jesi li alat, kako treba, čistio i u redu držao? Jesi li rado dvorio svinje i krave?“
„Sve sam to činio, samo nisam majstorici noge prao, jer si nije dala. Valjda se bojala da je ne bih škakljao.“ Svi se smiju. Neki glasno pitaju, da li bi i kao djetić htio majstorici noge prati? A on odgovori: „Bih s veseljem, jer mi je uvijek dobra bila.“
Na to će stari cehmeštar ozbiljno:
„Po pravu plemenitoga čizmarskog ceha u Ivanić – Gradu, mi tebe, Bartole Kušane, naučniče kovačkog majstora Lukine Milošića danas od svega toga oslobađamo. Ti prestaješ biti naučnik i sluga, i mi te proglašujemo djetićem.“ To je cehovska formula. U to je već pristupio iza Bartola sogal, i udarivši ga jedanput korbačem reče: „To ti je za uspomenu, da si bio sluga.“
Bartol skoči na stran zajauknuvši. Cehmeštar pak reče:
„Dosta, dosta. Od sada Bartole Kušane neću ni ja ni itko od nas govoriti vam „ti“. Sad treba da date svakome od nas desnicu. Bartol svrši nalog. Nato će „stari“:
„Bartole, primite od sogala palicu, koju ćete vazda nositi kao znak da ste djetić.“ Bartol uzme palicu i hoće da ode, ali ga sogal zaustavi:
„Ej, momče, platite palicu.“ Bartol izvadi 2 groša. Cehmeštar će nato:
„Sad platite 3 groša za čin oslobođenja.“
Bartol se postidi i reče da nema, ali se oglasi njegov bivši gazda Lukina Milošić, da će on platiti za njega.
Nato Bartola Kušana otpustiše i on pohrli kući, gdje mu majstorica okiti palicu crvenom vrpcom, da se zna, da je djetić.
U cehu se međutim nastavi. Cehmeštar reče neka uniđu dječaci koje treba ucijeniti.
Sogal pusti u sobu dva dječaka. Ovima se drži cijela propovijed, kako moraju biti poslušni i dobri, alat u redu držati i čistiti, pozorno zanat učiti, svake subote majstoru i majstorici noge prati do koljena, na ulici svakoga pozdraviti, svake nedjelje ići k misi itd. Ako toga ne bi činili, bit će kažnjeni, kad o kvatrima idu po kućama sogal i dva majstora, da se osvjedoče, ukoliko se toga svega drže. Da se pak novom naučniku činom pokaže, da od sada spada majstorima plemenitoga čizmarskog ceha i da ima do sebe nešto držati, mora svima majstorima pružiti desnicu. Tim je priznan, primljen i ucijenjen. I taj čin ucjene plaćao se propisnom pristojbom od 3 for.
Izvor, knjiga:
IVANIĆ-GRAD, Spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću, izdao Odbor za otkriće spomen ploče Đ.S.Deželiću, Zagreb 1931.; str. 100-105
Reprint izdanje povodom proslave 900. obljetnice prvog spomena imena Otok Ivanić (1993.) omogućili su donatori iz redova ivanićkih obrtnika.
O autoru:
Đuro Stjepan Deželić rođen je u Ivaniću 1838. godine u obrtničkoj obitelji, a umro je u Zagrebu 1910. godine. Bio je marljiv djelatnik u područjima kulturnog i javnog života, senator grada Zagreba i otac hrvatskog vatrogastva. Njegovi zapisi o životu u Ivaniću neiscrpan su izvor za sve buduće istraživače povijesti, ali i štovatelje baštine Ivanić-Grada.
Više o Đ. S. Deželiću možete pročitati ovdje
|
