BIOGRAFIJA
Umjetnica Zora Škrgulja rođena je u Zagrebu 12. veljače 1985. godine. U Ivanić-Gradu stječe osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, nakon čega upisuje Prirodoslovno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani, smjer oblikovanja tekstila i odjeće. Nakon stjecanja visokog obrazovanja i desetogodišnjeg boravka u inozemstvu, vraća se u rodni Ivanić-Grad krajem 2015. godine.
Počela je izlagati na skupnim izložbama još u studentskim danima, a do sada je uz skupne imala i tri samostalne izložbe. Likovno stvaralaštvo velik je i važan dio umjetničina života, koji se osobito intenzivirao njenim povratkom u rodni grad. Trenutno živi i stvara u Ivanić-Gradu.
Zora je razvila vlastiti brend Crtarnica u kojem su objedinjeni njeni unikatni radovi oslikane keramike. Radove umjetnice u Crtarnici možete pregledati na društvenim mrežama, preko kojih je možete i kontaktirati i poslati narudžbu.
Facebook: https://www.facebook.com/crtarnica
Instagram: https://www.instagram.com/crtarnica/?hl=hr

INTERVJU

1. Diplomirali ste 2015. godine na Prirodoslovno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, smjer oblikovanja tekstila i odjeće. S kojom ste temom diplomirali?
Diplomirala sam s temom „Vezena ženska lica“ kod profesorice Vere Sešlar Založnik koja nam je držala predmet Oblikovanje tekstila. Ustvari sam radila u tehnici vezenja na tilu i bavila sam se proučavanjem žene u suvremenom slikarstvu. Radila sam usporedbu s tradicionalnim slikarstvom i onda sam u suvremenom izričaju napravila svoj rad.

2. Zanimljivo je da ste završili smjer oblikovanje tekstila i odjeće, a ustvari se u svojim radovima najmanje bavite tekstilom, više ste usmjereni na slikanje na platnu i oslikavanje keramike. Kako je došlo do te promjene fokusa Vašeg interesa?
Oduvijek me samo crtanje zanimalo i onda sam nakon srednje škole odlučila da ću ići na Fakultet oblikovanja tekstila i odjeće. Tamo smo opet imali više mogućnosti, od slikanja, izrade tekstila kroz tehnike pletenja, vezenja, tkanja, ukrašavanja tekstila do nekih računalnih načina izražavanja. Smatram da sam već u toku studiranja stekla uvid u široki spektar mogućnosti kojima se mogu baviti i bilo je samo pitanje vremena kada ću preći na neki drugi materijal. Nisam to osjetila kao neki veliki prijelaz kada sam se počela baviti oslikavanjem keramike nego sam sve to osjećala kao jedno. Zamijenila sam medij i tražila mogućnosti i rješenja, ispitivala kako ću se snaći u novoj ulozi.

3. Danas ste lice, odnosno vješte ruke koje se kriju iza brenda Crtarnica. Kako je nastala Vaša kreativna radionica i radite li sve sami, od komunikacije, promocije i izrade do prodaje ili imate malu pomoć?
Nakon povratka u Ivanić sam već počela razmišljati kako da se osamostalim, da sve kreativne ideje sama realiziram. Kao što sam već spomenula, volim crtati pa sam došla na ideju osmišljanja stranice gdje bih mogla predstaviti svoj rad. S vremenom se to širilo od papira i crteža na tekstil. Cijelo vrijeme imam veliku podršku i pomoć obitelji i dragih ljudi.
Također mi je mnogo pomoglo i što sam se upisala u udrugu za promicanje umjetničkog stvaralaštva Kloto u Zagrebu. Oni su mi puno pomogli pri promociji i snalaženju u komunikaciji s kupcima. S vremenom sam počela dobivati feedback i ugodno su me iznenadila pozitivne kritike. Pozitivan odaziv me ugodno iznenadio, zatim su krenule i narudžbe. Danas kada kupac naruči moj rad, mogu uvijek poslati poštom , a postoji i mogućnost da se dođe kod mene osobno, i prilikom dogovora i preuzimanja narudžbe. Kada kupci dođu osobno, uz razgovor dogovorimo narudžbu, način na koji će se oslikati, kakav će biti dizajn… Potrebno se najaviti oko tjedan dana prije, a nakon dogovora slijedi izrada. Vremenski rok za izradu ovisi o količini naručenih predmeta i zahtjevnosti dizajna.

Trenutno u ponudi imam sve vrste keramičkih artikala, od šalica za kavu i čaj, raznih setova… Setove ponekad kupci naručuju kao poklon za vjenčanje je su personalizirani pa je to poseban poklon, također naručuju po jedan komad personaliziranog posuđa s različitim natpisima za posebne prigode. Izrađujem i personalizirane setove za krštenje – krsne košuljice i svijeće, zatim majice i platnene torbe kojima osim oslika ponekad dodajem i vez. Dobro je prihvaćena bila i ideja „Pidžamko i pidžamica“ – ruksak ili platnena torba uglavnom za vrtićku djecu, u koju se stavljaju papuče i pidžama pa se izveze ili oslika ime djeteta.

4. Osim cvjetnih i drugih dekorativnih motiva, velik dio rada posvećen je (ili obilježen) ženskim likovima. Koje su ideje iza takvih radova?
Moje istraživanje je započelo još za vrijeme diplomskog studija kada sam počela propitkivati ulogu žena u umjetnosti i općenito ulogu žena. Željela sam napraviti usporedbu kako je to bilo prije, a kako je danas, ta tema me nekako zaintrigirala. Na primjer, žene u svijetu ljepote, odnosno mode, tema je koja me najviše zainteresirala jer je u glavnom fokusu mog interesa (i završila sam taj smjer na fakultetu). Istraživala sam kako žene žive i gledaju na život, zatim sam se usmjerila i na neke tradicionalne uloge i vještine žena poput vezenja. Pokušala sam sagledati rodnu ulogu žena u društvu, koje su im nametnuta kroz povijest, a djelomično i danas, te u kojoj mjeri se promijenila do današnjeg vremena.
Kad radim digitalne ilustracije, ponekad uvodim tradicionalne elemente i miješam ih sa suvremenim jer te uloge su danas izmiješane. Nije više očekivano ili predodređeno da žena mora biti kod kuće i brinuti za dom i obitelj, već može odabrati što želi biti i raditi, emancipirana je i samostalna. Ona može biti emancipirana i u braku ili može biti potpuno tradicionalna, no to je njen izbor. Tu poruku volim prikazivati u svojim djelima, pa bio to otisak na majici, crtež, vez ili nešto drugo. Smatram da neke tradicionalne osnove uvijek ostaju, no izbor je slobodan i puno je mogućnosti. U svom suvremenom izričaju uvijek negdje ostavljam i taj tradicionalni otisak.

5. Što Vam je u dosadašnjem umjetničkom radu bio najveći izazov?
Najveći izazov mi je bila odluka o kretanju u javni rad. Stvaranje profila na društvenim mrežama, objavljeni razgovori, sve se daje javnosti na uvid. Što se tiče projekata, najveći mi je izazov bilo stvaranje djela za izložbu „Poruke svjetla u mraku“ za Zakladu Čujem, Vjerujem, Vidim. Izložba je bila postavljena u prostoru udruge i željela sam je približiti njihovim članovima, željela sam da i slijepe i slabovidne osobe dožive moj rad. Proučavala sam Braillevo pismo i uključila sam ga u svoje radove u obliku veza, odnosno izbočenih točkica koje su tvorile riječi. Pomoću veza na platnu sam željela dočarati vizualne termine, emocije.

Također, koristeći tamnu plavu boju u opreci sa zlatnom, željela sam istaknuti kako slijepe i slabovidne osobe vide, odbljeske svjetla ili potpuni mrak. Poruku izložbe su ipak mogle dešifrirati samo slijepe i slabovidne osobe koje znaju čitati brajicu, a svi posjetitelji dobra vida, kojima nedostaje to znanje, nisu to mogli učiniti.

6. Što Vas inspirira u stvaralaštvu?
Inspiraciju crpim iz raznih izvora – secesijske linije, preciznost japanskog veza, suvremeni tekstil u umjetnosti. Inspiriraju me i osobe i doživljaji, okolina u kojoj se nalazim, neki umjetnici i njihovi radovi.

7. Pratite li rad lokalnih umjetnika i koje biste izdvojili kao posebno dojmljive?
Pratim i tu bih na prvom mjestu izdvojila Andreu Belić i Ivanu Ožetski, njihov rad pozorno pratim i smatram ih izuzetno zanimljivima. S Andreom trenutno surađujem na jednom projektu i odlično mi je što ima toliko slika s temama i motivima Ivanića. Njen pristup slikanju je vrijedan divljenja. A Ivana…to sve što ona radi bih ja možda jednog danaza nekih sto godina dokučila (haha). No, njen stil mi je dosta blizak, pogotovo kad čitam njene kritike i osvrte na njene izložbe, vidim i sebe u tim temama.

8. Što biste rekli kakav je život samostalnih umjetnika danas i može li se živjeti od umjetničkog rada? Koje su pozitivne, a koje negativne strane?
Najljepše je ako možeš od onoga što voliš i znaš raditi – i živjeti. Ponekad je put do toga malo duži, ali vjerujem da bez obzira na negativne strane ne treba odustajati. Ako bi mene netko pitao za savjet treba li krenuti sa samostalnim radom, rekla bih DA, svakako!
Pozitivne bi mogle biti gotovo sve strane. I ako nisi samostalni umjetnik, uvijek postoje i negativne strane, ali sve su to faze odrastanja, sazrijevanja i samog posla i osobe koja se nečim bavi. Samo treba biti siguran da je to ono što želiš raditi, a s vremenom i trudom se sve posloži i u konačnici, smatram da se od umjetničkog rada onda može živjeti.

9. Kada ste otišli na studij u Ljubljanu, ostali ste tamo punih deset godina. Razmišljate li opet o takvoj promjeni sredine, ponovnom odlasku u inozemstvo?
Ne razmišljam o ponovnom odlasku, svakako bih voljela ostati u Ivaniću. Smatram da se mogu ostvariti gdje god da jesam. Ako se osjećam ugodno u nekoj sredini, to mi je dovoljno. Vratila sam se jer sam nakon deset godina osjetila nostalgiju za zavičajem, iako ustvari nisam niti otišla s namjerom da negdje drugdje ostanem.
Tada sam još otkrivala i istraživala sebe kao osobu, a sada sam fokusirana na istraživanje svog rada i kreativne procese.