Skromna retrospektivna izložba likovnih radova Borisa Tudovića u Muzeju Ivanić-Grada za domaću je publiku svojevrsno ugodno iznenađenje – iz više razloga.
Prije svega, Boris Tudović koji praktički od rođenja (1954.) živi i radi u Ivanić-Gradu, svojim se likovnim ostvarenjima posljednji put predstavio javnosti u studenome već poodmakle 2000. godine, izložbom slika iz privatnih zbirki obitelji autorovih prijatelja u galerijskom prostoru Doma kulture u Ivanić-Gradu. Vjerujemo da je stiglo vrijeme za ponovni susret s ovim intrigantnim i darovitim autorom.
Početci njegova slikarstva doista nas vode u daleku 1971. godinu, a možda i u ranije doba kad je, još u ranom djetinjstvu, otkrivao ljepote i znakovite poruke u krajobrazima i vedutama rodnoga grada i prirode koja ga okružuje. Duboka potreba za likovnim bilježenjem vizualnih zapisa u širom otvorenom umu dječaka jasno se formulirala tijekom obrazovanja u lokalnoj gimnaziji, a promišljanje svijeta i čovjeka u njemu, kroz znanje i iskustva koja je stjecao u tim godinama iz mnogobrojnih izvora, izoštravala su njegov pogled i oblikovala osebujni svijet likovnog izričaja mladog Borisa Tudovića.
Mali izbor iz bogatoga autorova opusa želi prije svega dati osnovni presjek kroz razdoblja njegovoga likovnog sazrijevanja i traženja vlastitih, prepoznatljivih crta slikarskoga rukopisa. Na početku puta koji pratimo kroz ovaj izbor, vrlo je jasna želja da se brzim potezima slobodnog, najčešće monokromnog crteža u likovnu kompoziciju uhvate osnovne odrednice motiva – često šumskih ili ruralnih krajolika, tradicijskih drvenih kućica utonulih u nepreglednu raskoš zelenila, praćenje razigranih volumena stabala sugestivnih, gotovo antropomorfnih formi… U to se vrijeme pojavljuju i prve korelacije s djelima klasičnih autora visoke europske umjetnosti, a posebno pojedinih modernista koji su, svaki na svoj, specifičan način dotakli razvoj mladoga slikara. Premda nije riječ o kopiranju ili želji za imitiranjem autora koji su ga nadahnjivali, Tudovićevi rani radovi otkrivaju naprosto studiozno promatranje stila tadašnjih njegovih uzora, a pokazuju i nedvojbenu darovitost mladoga stvaraoca u istraživanjima mogućnosti likovne forme i sadržaja.
Razdoblje studija na Višoj medicinskoj školi i njegovo opredjeljenje za područje rendgenologije vjerojatno su u mnogočemu pridonijeli prevlasti figuracije nad povremeno jasno izraženim sklonostima čistom kolorizmu i organičkoj apstrakciji. Fascinacija strukturom organske forme, ljudskoga i životinjskoga tijela u pokretu ili mirovanju, raskoraku između, gotovo do bljutavosti eksploatirane ljepote vanjske forme tijela u reklamnim porukama komercijaliziranoga svijeta i zadivljujuće funkcionalne mehaničke supstrukture istoga tijela u detaljima skeleta, unutarnjih organa, mišića, krvožilnog sustava čija je podložnost deformaciji i destrukciji naprosto imanentna osnovnoj ideji organskih bića prirode, otvorili su novo poglavlje autorova stvaralaštva. U sjećanja na majstore renesanse i baroka, na Cézanna i Kandinskog, na Franza Marca i Goyu ugurali su se do prazne forme ogoljeli artefakti pop-artističke scene, čudesna zavodljivost i simbolika figura u prostranstvima nadrealističkih eksterijera, oplođena neodoljivom moći likovnih sredstava fotografije i filma te mogućnostima novih grafičkih tehnologija, dok se autorova linija u tehničkom pogledu razvijala gotovo do savršenstva hiperrealizma ili se, u drugoj krajnosti, rasipala u pulsirajuće tkivo čestica ispod površine vidljivoga modela svijeta….
