O ljudskom prisustvu na području Ivanića iz prapovijesti svjedoči nalaz ostave iz kasnog brončanog doba, oko 1100. godine. pr. Kr. Ostava je nađena 1967. prigodom polaganja cijevi naftovoda na dubini 1,5 m, jugozapadno od ciglane u Kloštru Ivaniću. Predmeti su bili pohranjeni u ćupu. Najvažniji i najvrjedniji primjerci u ostavi su ingot od bakra i par knemida s oputama (tipa za vezivanje) izrađenih od bijele bronce.

Drugi, pojedinačni nalazi ulomaka postoje iz vremena prapovijesti, antike i srednjeg vijeka. Ovi su nalazi rasprostrti na dvadeset i dva lokaliteta na širokom području od Prilesja (pored Vrbovca) preko Kloštar Ivanića do Ivanić-Grada.

Najznačajniji trag antike na širem području Ivanić-Grada je nalazište Sipćina u Okešincu, na području općine Križ. Na poljoprivrednom zemljištu 60 – tih godina 20. stoljeća počeli su se otkrivati ulomci iz antičke prošlosti. Sustavna istraživanja lokaliteta započinju 2012. Do danas je istražen manji dio cjelokupnog lokaliteta. Otkriveni su ostaci dva zidana objekta sa sustavom podnog grijanja, keramika, mozaici, metalni nalazi i drugo. Zidani objekti su datirani na prijelazu između 1. i 2. stoljeća.

IZVORI:
Sipčina u Okešincu : ladanjski život u antičko doba. Urednici: Lea Čataj, David Bergant. Zagreb: Hrvatski restauratorski zavod, 2018.
Tonc, Asja. Terenski pregledi područja izgradnje novih cestovnih pravaca na teritoriju
Zagrebačke Istarske županije. Godišnjak Instituta za arheologiju, god. 9 (2013), str. 175-182.
Vinski-Gasparin, Ksenija. Kultura polja sa žarama u sjevernoj Hrvatskoj. Zadar: Filozofski fakultet, 1973

Srednjovjekovni Ivanić pojavljuje se kao dio srednjovjekovnog posjeda Zagrebačke biskupije. Isprava ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz 1134. navodi da je kralj Ladislav prilikom osnivanja zagrebačke biskupije (oko 1094.) darovao biskupiji Dubravu (Dombro). Isprava se bavi sporom između Zagrebačke biskupije i čovjeka imenom Sudegna oko stanovništva Dubrave sa zemljom i šumom (populum de Dumbroa cum terra et silua). Spor je vođen za vrijeme kralja Stjepana II (1116. – 1131.) i zagrebačkog biskupa Francike te za vrijeme kralja Bele II (1131. – 1141.) i zagrebačkog biskupa Macilina.

Vlasništvo nad Dubravom sa šumom potvrdio je kralj Stjepan 1163. zagrebačkom biskupu Bernardu. Isprava navodi most kralja Kolomana, cestu za Garić (Garig) i potok Pissenca. Navode se i sela (villis) u vlasništvu biskupa: Chitamer, Scelna, Warda, Roeca, Guerdi, Boyllola, Wehle, Damasca. Opisane su sjeveroistočne i istočne granice posjeda, koje obuhvaćaju šire čazmansko područje.

Čazmanski posjed (Cesmagenses) navodi se 1199. u ispravi kralja Emerika, a 1200. i mjesto Čazma (Chasmam). Ova Čazma je Stara Čazma ili današnje naselje Ivanjska. Isprava navodi da je Čazmu darovao Zagrebačkoj biskupiji kralj Ladislav. U opisu granica posjeda isprava navodi most kralja Kolomana, toponim Rosuk, brdo Sythua, potok Dobouk, toponim Belablata, potok Prestika i rijeku Česmu (Chasman). Ponovno su opisane sjeveroistočne i istočne granice posjeda.

Kralj Emerik potvrđuje granice biskupskih posjeda 1201. zagrebačkom biskupu Dominiku. U ispravi su opisane granice pojeda Dubrava. Opisom je po prvi put obuhvaćen prostor Ivanića, no Ivanić se ne navodi. Navedeni su toponimi u blizini Ivanića, koji su kasnije u srednjem vijeku omeđivali područje Ivanića na zapadu, jugu i istoku: mjesto Prilesje kod Vrbovca (locum Prilesia), rivum Preteca, mjesto Lupoglav (locum Lupoglau), rijeka Zelina (rivum Zelina), (rivum Cernez) i rijeka Česma (Cesma).

Ovi su svi nazivi jasni i poznati osim rijeke Pretece, koja se navodi i u ispravi iz 1244. Pretoka u opisu granica utječe u rijeku Lonju u šumi Čret, koja postoji i danas. Pretoki su na karti Jozefinske izmjere (1781-1782) toponim između Lonje i Glogovnice, na mjestu gdje su se vode rijeke Lonje i rijeke Glogovnice na močvarnom zemljištu pretakale jedna u drugu, kako ta karta i prikazuje. Ime Lonja (Loigna) pojavljuje se kasnije u izvorima 1209. na području Lupoglava (Lupoglaue). U ispravi iz 1201. opisane su zasebno istočne granice čazmanskog posjeda, vrlo slično opisima iz 1163. i 1200. U opisu se ponovno navodi most kralja Kolomana, Rosur, brdo Sythua, potok Dobouc, Belablata, potok Prestika i rijeka Česma (Chazma).

Biskup Stjepan II osniva 1232. u Novoj Čazmi (noua Chasma) zborni kaptol. Nova Čazma u 13. stoljeću postaje administrativno središte biskupskog posjeda sastavljenog od tri pokrajine: Dubrave, Čazme i Ivanića.

Ivanić se prvi put spominje 1246. u ispravi biskupa Stjepana II. U naselju Ivanić (villa Iwanich) biskup Stjepan II sagradio je crkvu svete Marije s opatičkim samostanom. Isprava navodi i novo naselje Ivanić (nove ville Iwanch). Naselje Ivanić se prema crkvi sv. Marije može izjednačiti s današnjim Kloštrom Ivanićem, a novo naselje Ivanić s Ivanić-Gradom.

Idući navod Ivanića u izvorima je iz 1278. Tada se Iwanch navodi u kontekstu vinograda i prodaje zemlje Guemzina ili Gumzyna (Gumnik) pred čazmanskim kaptolom. Gumzyna je današnje Bosiljevo.

U ispravi zagrebačkog biskupa Ivana iz 1288. navodi se predialibus nostris et castrensibus in cominitatu nostro de Iwanch i libere ville nostre de Iwanch. Biskup Ivan I ovdje navodi županiju Ivanić, predijalce, kastrenze i slobodno naselje Ivanić. U drugoj ispravi iz 1289. Biskup Ivan I ponovno navodi županiju Ivanić (comitatu Iwanch). U povijesnim izvorima od kraja 13. do početka 15. stoljeća ime Ivanić odnosi se na Kloštar Ivanić, a slobodno naselje Ivanić na Ivanić-Grad. U kasnijim srednjovjekovnim izvorima Ivanić-Grad se naziva trgovište (oppidium) Ivanić.

Isprava biskupa Mihalja iz 1299. u vezi posjeda Gulinci (Gulynchi) navodi veliku cestu (magnum uiam) za Ivanić (Iwangh).

U drugoj ispravi biskupa Mihalja iz 1301. u vezi posjeda Lipenica (Lipennicha) navodi se županija Ivanić (comitatu nostro de Yuang).

U ispravi biskupa Augustina Kažotića iz 1311. u vezi posjeda Lipovec (Lypouch) navodi se građanin slobodnog naselja Ivanić (cive libere nostre ville de Juanch) i županija (comitatu).

Biskupski kaštel u Ivaniću spominje se izravno prvi put 1335. u ispravi biskupa Ladislava de Kobola: in castro nostro de Iwangh.

1336. i 1337. pojavljuje se u izvorima novi kaštel u Ivaniću. Biskup Ladislav de Kobol piše isprave u našem novom kaštelu Ivanić (castrum nostrum novum in Iwangh) i u novom kaštelu Ivanić (castro novo de Ivangh).

Od 1335. za područje Ivanića pojavljuje se naziv Otok Ivanić (Insula Ivangh). Područje Otoka Ivanića obuhvaćalo je područje između tadašnjih tokova rijeka Česme, Glogovnice, Lonje, Zeline i Črneca. Ovako definiran prostor obuhvaća dva geografska mikropodručja: brežuljkasto u središtu i nizinsko na rubovima područja. Vjekoslav Klaić naziva ove brežuljke, odijeljene nizinom uz Česmu, od istočnije Moslavačke gore, Ivanićka brda. Naziv se nije uvriježio, a ti brežuljci nemaju neko svoje posebno ime te se obično smatraju zapadnim obroncima Moslavačke gore. Ovo područje u 14. stoljeću dijelile su tri srednjovjekovne crkvene župe: sv. Marije (Ivanić) na jugozapadu, sv. Križ (Obed) na jugoistoku i Svih Svetih (Marča) na sjeveru.

IZVORI:
Cepetić, Maja. Granice srednjovjekovnih biskupskih posjeda Dubrave, Ivanića i Čazme. Starohrvatska prosvjeta, 3. serija (2013), br. 40, str. 217-233.
Klaić, Vjekoslav. Prirodni zemljopis Hrvatske. U Zagrebu: tiskom C. Albrechta, 1878.
Kruhek, Milan. Ivanić-Grad: prošlost i baština. Ivanić-Grad: Narodno sveučilište Ivanić-Grad, 1978.
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / sabrao i uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 2 (1904).
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / sabrao i uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 3 (1905).
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / sabrao i uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 4 (1906).
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / sabrao i uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 6 (1908).
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / sabrao i uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 7 (1909).
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / sabrao i uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 8 (1910).
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije / sabrao i uredio Tadija Smičiklas. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, sv. 10 (1912).

Slobodno naselje Ivanić dobilo je 1404. prava od zagrebačkog biskupa Albena Eberharda kakva je uživalo u prethodnim vremenima, a izgubilo ih je 1387. u građanskom ratu plemstva protiv kraljice Marije i kralja Sigismunda. Tada je Sigismundov vojskovođa Ladislav Lossoncz (od Lošenca) napao otok Ivanić i odnio povelje slobodnog naselja Ivanić, kako navodi tekst same povelje. Zagrebački biskup Alben Eberhard nakon rata ponovno dodjeljuje slobodnom naselju Ivanić povlastice koje je slobodno naselje Ivanić imao od vremena utemeljenja i početka slobodnog naselja Ivanić (ab olim, videlicet tempore fundations et incepcionis eiusidem libere ville Ivanich). Poslije je kralj Albert 1438. u Budimu na molbu bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Matka Talovca dodijelio trgovištu Ivanić, uz postojeći sajam na dan Velike Gospe, još dva godišnja sajma: Na Bijelu nedjelju (prva nedjelju poslije Uskrsa) i na Ivanje (24. lipnja). Od ove povelje ne navodi se više u poveljama slobodno naselje Ivanić, već trgovište Ivanić.

Povelje će zagrebački biskupi periodički potvrđivati trgovištu Ivanić do 1590. kada ih potvrđuje biskup Gašpar Stankovački (1588. – 1596.). Osmansko carstvo 1552. osvojilo je Čazmu, upravno središte biskupskih posjeda i sjedište Čazmanskog kaptola, a iste godine Austrijsko carstvo uspostavlja Varaždinski generalat, a u Ivaniću započinje gradnja utvrde. U vrijeme kad osmanski prodori dostižu svoj vrhunac, zagrebački biskupi još uvijek potvrđuju povelje trgovišta Ivanić. Nakon smrti biskupa Gašpara 1596. povelje se više ne obnavljaju. Posljednju povelju trgovištu Ivanić potvrdio je trgovištu Ivanić 1660. kralj Leopold, ali u sudskom postupku između zagrebačkog biskupa i građana, povelje su 1661. poništene i prebačene među zastarjele. Ovime je trgovište izgubilo pravo na povlastice, koje je uživalo kroz protekla stoljeća. Zagrebački biskup Petar Peterlić potvrđuje trgovištu nove povelje krajem 1661. u kojima, kako navodi Krčelić, građani u cjelini ostaju podložni biskupu i njegovim službenicima. Povelje su čuvane u arhivu Ivanić-Grada do kraja Drugog svjetskog rata, kada su uništene.

Biskupske povelje predstavljaju vezu između srednjovjekovnog slobodnog naselja Ivanić od 13. do početka 16. stoljeća i novovjekovnog trgovišta Ivanić dokumentiranog od sredine 16. stoljeća u izvještajima vojske Austrijskog carstva iz kojeg će se razviti suvremeni Ivanić-Grad. Povelje trgovišta Ivanić u drugoj polovini 16. stoljeća zagrebački biskupi potvrđivali su u razdoblju kada se pojavljuju vojni izvještaji, koji opisuju naselje Ivanić na području povijesne jezgre Ivanić-Grada. I tekst o sudskom postupku iz 1661. između zagrebačkog biskupa i građana trgovišta Ivanić identificira nekadašnje srednjovjekovno trgovište Ivanić sa naseljem iz kojega će se u 19. i 20. stoljeću razviti današnji Ivanić-Grad:

Zastupnik biskupa […] je dokazivao da stanovnici Ivanića od kada se pamti realno ne uživaju povlastice iz 15. stoljeća. Nemaju suca kojega bira 12 prisežnika. Oni već dugo snose druge službe – grade zgrade, mlinove, popravljaju grade, voze žitarice i vino. Osim svega toga sela Kloštar i Lonja uopće ne pripadaju trgovištu, a i ona traže njegove srednjovjekovne povlastice (Josip Adamček. Bune i otpori, str. 316).

Tekst povelje donosi uvid u uređenje slobodnog naselja Ivanić. Ono je imalo sudsku autonomiju, stanovništvo je bilo oslobođeno od poreza, tlake i bilo kakvih drugih podavanja, osim plaćanja kunovine (marturine) na dan sv. Petra i davanja biskupu na Jurjevo i Andrijino. Vlast u slobodnom naselju imao je sudac kojeg je biralo izabranih dvanaest prisežnika. Desetina se plaćala crkvi samostanu redovnica u Kloštru Ivaniću, gdje se nalazilo sredite crkvene župe. Tekst povelje biskupa Osvalda Thuza iz 1466. navodi razdoblje od četrdeset godina nakon smrti Ivana Albena (umro 1433.) kroz koje je zagrebačkim biskupima bila od privatnih osoba otuđena vlast na biskupskim posjedima. Biskup Biskup Šimun Erdödy potvrdio je povelju 1521., ali je izmijenio stavak o slobodnom seljenju stanovnika uz naknadu sucu, a sloboda seljenja od tada se ograničila na pravo seljenja stanovnika samo na područjima biskupskih posjeda.

Povelje izdane slobodnom naselju (trgovištu) Ivanić:

1. Zagrebački biskup Alben Eberhard (1397. – 1406. i 1410. – 1419.) izdao je 1404. novu povelju u Ivaniću na temelju starih prava ivanićkom sucu Blažu.

2. Kralj Sigismund u Budimu 1405. slobodnom naselju Ivanić dijeli pravo održavanja sajma na dan Velike Gospe i oprost od poreza na otoku Ivaniću, koji se pobirao kod gradova Lupoglava, Gumpneča (srednjovjekovni Gumnik kod današnjeg Bosiljeva između Čazme i Ivanić-Grada) i na mostovima. I ova povelja je izdana na temelju starije, izgubljene povelje.

3. Kralj Sigismund 1407. potvrdio je povelju zagrebačkog biskupa Eberharda sucu Blažu u Budimu.

4. Zagrebački biskup Ivan Alben (1421. – 1433.) potvrdio je povelju 1421. sucu Blažu u Dubravi.

5. Kralj Albert u Budimu dodijelio je 1438. trgovištu Ivanić još dva godišnja sajma: Na Bijelu nedjelju (prvu nedjelju poslije Uskrsa) i na Ivanje (24. lipnja).

6. Zagrebački biskup Osvald Thuz (1466. – 1499.) potvrdio je povelju u Čazmi 1468. sucu Tomi.

7. Zagrebački biskup Luka Baratin (1500. – 1510.) potvrdio je povelju 1501. u Čazmi sucu Petru Pećareku.

8. Zagrebački biskup Šimun Erdödy (1518. – 1543.) potvrdio je povelju 1521. u Čazmi sucu Marku Čiljenčiću.

Na povelji biskupa Šimuna Erdödya svoje potvrde ostavili su biskupi:

9. Zagrebački biskup Matija Bruman (1557. – 1563.) potvrdio je povelju – bez datuma.

10. Zagrebački biskup i ban hrvatski Juraj Drašković (1563. – 1578.) potvrdio je povelju 1568.

11. Zagrebački biskup Ivan de Monslo (Moslavački, 1578. – 1584.) potvrdio je povelju 1579.

12. Zagrebački biskup Gašpar Stankovački (1588. – 1596.) potvrdio je povelju 1590.

13. Zadnju povelju trgovištu Ivanić potvrdio je 1660. kralj Leopold.

Prava i obveze slobodnog naselja Ivanić i njegovih građana prema povelji zagrebačkog biskupa Albena Eberharda iz 1404. godine:

• Pravo biranja dvanaest prisežnika i suca, kojeg potvrđuje biskup.
• Građanima za sve optužbe sudi ivanićki sudac s prisežnicima, osim kod optužbe za nevjeru i veleizdaju, a prizivni sud predstavlja biskup.
• Oslobođenje od plaćanja poreza (tributum).
• Slobodno raspolaganje imovinom i u slučaju kada nema nasljednika.
• Ukoliko nema oporuke, dio pripada biskupu, a dio pokojnikovoj supruzi i rođacima. Ako nema nasljednika, imovina se čuva godinu dana, a ako se nasljednik ne pojavi, razdjeljuje se za dušu pokojnika.
• Pravo na slobodu seljenja po danu s područja Ivanića uz nadoknadu sucu ivanićkom od dvanaest denara. Ukoliko netko odseli bez nadoknade i dozvole, sva njegova dobra pripast će biskupu.
• Plaćanje desetine samostanu opaticama samostanu Blažene Djevice Marije u Ivaniću.
• Kazna progonstva i oduzimanja imovine za ubojstvo drugog čovjeka iz Ivanića. Ženi i djeci ubojice ne oduzima se njihov dio imovine.
• Plaćanje kunovine (marturine) biskupu od dvanaest denara na dan sv. Petra po selištu.
• Plaćanje trideset denara biskupu na Jurjevo i Andrijino po selištu.
• Između ivanićkih građana i stranaca na dan sajma sude župan pokrajine i ivanićki sudac, dvije trećine globa pripadaju županu pokrajine, a jedna trećina sucu ivanićkom.
• Između građana sudi ivanićki sudac s prisežnicima.
• Tri dana prije i tri dana poslije Velike Gospe u trima biskupskim pokrajinama (Dubrava, Čazma i Ivanić) nitko ne može biti pozvan na sud zbog nekog ranijeg dugovanja, osim u slučaju krađe stvari za vrijeme sajma, a tada sudi ivanićki sudac.
• Parnice nastale za vrijeme sajma (na dan Uznesenja Blažene Djevice Marije) sudi ivanićki sudac.
• Protiv ivanićkih građana ne smiju svjedočiti stranci.
• Biskupovi župani i knezovi ne smiju od građana nasilno tražiti konačište ili zalazninu (vrsta poreza za vojne troškove).
• Biskup i njegovi službenici ne smiju tražiti od ivanićkih građana službu poslanika ili prisiljavati ih na neke radove.
• Ivanićki građani imaju prednost zakupa poreza na trgu pred strancima.
• Stranci ne mogu protiv ivanićkih građana odrediti borca za dvoboj.
• Pravo na oslobođenje od dopremanja stvari biskupu i darivanja od ribolova i lova.
• Upravitelji biskupovih imanja i biskupovi službenici ne smiju primati jamčevinu od ivanićkih građana.
• Sporove između ivanićkih građana sudi ivanićki sudac s prisežnicima bez sudjelovanja župana.
• Građani prije oslobođeni uobičajenih poreza biskupu i dalje ostaju oslobođeni plaćanja poreza biskupu, ali poreze su dužni plaćati ivanićkoj općini (slobodnom naselju), kao i ostali građani.
• Ivanićki građani imaju pravo uživanja šuma kao i drugi biskupovi podložnici.

IZVORI:
Adamček, Josip. Bune i otpori. Zagreb: Globus; Filozofski fakultet, 1987.
Barbarić, Josip. Diplomatički i ostali pisani izvori za povijest Ivanića i njegova kraja (1246-1808). 900 godina Ivanića: zbornik. Kloštar Ivanić; Ivanić-Grad; Križ: Odbor za obilježavanje 900 godina Ivanića, 1994. Str. 180-236.
Horvat, Rudolf. Povijest grada Ivanića. Ivanić-grad: spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću / uredili Cvjetko Nosić i Ivo Pavunić. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931. Str. 9-85.
Krčelić, Baltazar Adam. Povijest stolne crkve Zagrebačke. Zagreb: Institut za suvremenu povijest, 1993.
Kruhek, Milan. Ivanić-Grad: prošlost i baština. Ivanić-Grad: Narodno sveučilište Ivanić-Grad, 1978.
Kruhek, Milan. Ivanić Grad u povijesnom obzorju. Grad Ivanić-Grad: Grad Ivanić-Grad; Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 13-48.
Kruhek, Milan. Ivanić Grad u sustavu slavonske obrane tijekom 16. i 17. stoljeća. 900 godina Ivanića: zbornik. Kloštar Ivanić; Ivanić-Grad; Križ: Odbor za obilježavanje 900 godina Ivanića, 1994. Str. 250-174.
Laszowski, Emilij, Stare sloboštine Ivanić-grada. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, god. 3, (1901), str. 32-35.

Najznačajniji religiozni fenomen Ivanića vezan je za Blaženu Djevicu Mariju Ivanečku, čije je svetište u crkvi sv. Marije u Kloštru Ivaniću, gdje se i danas na dan Velike Gospe (15. kolovoza) i Male Gospe (8. rujna) održavaju proštenja. Crkva iz vremena biskupa Stjepana II (1225. – 1247.) ponovno je 1622. izgrađena ili potpuno obnovljena, a zatim je 1757. ponovno obnovljena. Fenomen štovanja Blažene Djevice Marije Ivanečke ima u svome središtu čudotvornu sliku ili kip (kipić namalan) Marije Ivanićke. Maleni kip spominje se u Liber miracolorum B. V. Mariae Ivanićensis indies magis corruscantis nec non memorabillum ab antiquis temporibus usque hunc annum [Knjiga čudesa i milošća, koje starinski čuda čineći kip od toliko lett (godina) postavljen u ivanićkoj župnoj crkvi sv. Marije učini mnogim prosećim]. Knjiga se čuva u Franjevačkom samostanu Sv. Ivana Krstitelja, Kloštar Ivanić.

Deželić prenosi iz uvoda Knjige čudesa:

da je od pamtivieka u Ivaniću onizkom, ravnom briegu bila malena, nizka i tamna crkva bl. dj. Marije, pak da je tu bila neprestana vrva i stiska, a presretan samo onaj, koji se je potisnuo baš do velikog oltara, na kojemu je divotni kip Gospe Milosrdja, da oko njega obavi svoj željeni zavjet; drugi pako ne mogavši stati u crkvi, da su ju okolo na okolo obilazili, ili pred njom ili pokraj nje klečeći izvršivali pokoru; zato da je 1757. na istom mjestu sazdana nova, prostrana, visoka i svietla; neka pobožni puk, i domaći i s dalekih strana domovine, koju ovamo u velikom broju hrli i hodočasti, ima mjesta i sgodu, da dade čast i slavu sv. Bogorodici i da se pokloni njezinomu starinskomu, čudotvornomu kipu.

Knjigu su pisali župnici Franjo Vlahović (1733-1761) i Matija Novak (1762-1771). Uvod i prvih 39 čudesa ispisano je jednom rukom i najvjerojatnije je prepisano s drugih listova. Knjiga je pisana nakon obnove crkve sv. Marije 1757. Pisana je kajkavskim narječjem. Pomoć i zaštitu Marije Ivanečke tražili su ljudi iz „krajine Zrnske, Kostaničke i Petrinjske i kaj hoću reći – od slavne Sklavonije“. Fenomen Marije Ivanečke bio je opći pučki fenomen, pa se navodi i pomoć pravoslavnoj Vlahinji iz Križa. Pravoslavni hodočasnici zvali su sv. Mariju Ivanečku „sv. Ružica ili sv. Petka ili Marija Ognjena, itd.” Čudesa su opisana u formi kratke priče. Zabilježeno je ozdravljenje zapovjednika ivanićke tvrđave Grgura Pethea de Gersa (1570–1629) koji je hodao „na palicah kakti Lazar“, a u crkvi je ozdravio. Postoji i navod o kojemu svjedoče željezni okovi u crkvi s. Marije u Kloštru Ivaniću, koje su donijeli ljudi oslobođeni iz turskoga zarobljeništva na zagovor Marije Ivanečke. U knjizi je popisano još 57 čudesa (čuda). Zapisana čudesa su iz: 1757., 1760., 1761., 1762., 1763., 1766., 1767., 1768., 1781. i 1782. godine.

Blažena Djevica Marija Ivanićka liječila je bolesti ljudi i stoke. Pojavljuje kao zaštitnica od zmija i utapljanja. Pomagala je ženama kod poroda i mogla je oživiti umrlu djecu. Navodi se oživljavanje mrtvorođenog djeteta: „duh čez pol vure je se povernul, i svet kerst je zadobilo“. Pomoć i zaštitu „Marije, starinske pomoćnice“ moglo se dobiti izravnim zazivom („Marija starinska, obrani me!“), pa se dio čuda dogodio izvan svetišta, na polju ili u kući. Marija Ivanečka štitila je i od coprnjica (vještica) i njihovog čaranja, a nju samu su nazivali i vračiteljica (liječnica).

Prvotni kip (ili slika) zamijenjen je 1644. novom slikom, koju je dala izraditi neimenovana imućna i bogata gospođa, koja je ozdravila, nakon što je bila više godina nepokretna. Ta je nova slika u nepoznatom vremenu maknuta i zametnuta je iza oltara, gdje je nađena za vrijeme uređivanja crkve 1757. i ponovno je postavljena na glavni oltar. Župnik Nikola Vučinovec ponovno postavlja 1851. novu sliku, a župnik Miško Halužan 1909. konačno vraća sliku iz 1644. na glavni oltar. O prvome čudotvornom kipu ili slici Marije Ivanečke ne zna se ništa.

Knjiga čudesa autentično je svjedočanstvo pučke religioznosti, kajkavskog jezika i pučke kratke priče. Ovo Knjigu čudesa Blažene Djevice Marije Ivanečke čini dokumentom od najveće važnosti za kulturno–povijesnu baštinu područja Kloštra Ivanića i Ivanić-Grada.

IZVORI:
Cvekan, Paškal. Franjevci u Ivaniću: povijesno – kulturni prikaz djelovanja franjevaca u Ivaniću prigodom 340. godišnjice ponovnog dolaska u Ivanić. Kloštar Ivanić: naklada autora, 1979.
Deželić, Đuro Stjepan. Čudotvorni kip u Ivaniću. Prosvjeta / uredio Emilij Laszowski, opseg. 11 (1903), br. 19, str. 609-612.
Bratulić, Josip. Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanečke. 900 godina Ivanića: zbornik. Kloštar Ivanić; Ivanić-Grad; Križ: Odbor za obilježavanje 900 godina Ivanića, 1994. Str. 132-139.
Knjiga čudesa Gospe Kloštarske, Majke Milosrđa. Tekstove pripremila: Mirjana Banković Malečić. Kloštar Ivanić: Franjevački samostan sv. Ivana Krstitelja, 2020.

Đuro Stjepan Deželić u opisu Ivanić-Grada u Ivanićkim uspomenama 1900. navodi ulice, najznačajnije stambene i vjerske objekte. Područje današnjeg Ivanić-Grada nekada je bilo podijeljeno na tvrđavu i obrtničko – trgovačko naselje, koje u svojim tekstovima na više mjesta naziva Varoš. Tvrđava i naselje nalazili su se svaki na svom otoku na rijeci Lonji. Deželić u svom opisu Ivanić-Grada preuzima ili ponavlja navode Ivana Šveara o kipovima sv. Ivana Nepomuka koji su se nalazili na tri mosta, koji su povezivali naselje s tvrđavom, Posavinom i Varaždinskim generalatom.

Deželićev opis je detaljniji od opisa Ivana Šveara. Napisan je nakon potpunog rušenja tvrđave i isušivanja kanala, u vrijeme kad je današnje središte Ivanić-Grada poprimilo današnji izgled. U naselju navodi Vlašku ulicu, Lončarsku ulicu, Novu ulicu, Kovačku ulicu, Kraljevu ulicu ili Srednja Varoš te trg. Ova imena ulica nisu bila službena imena, već pučki nazivi. Sve ulice na području Varoši bile su u osnovi usporedne, povezane međusobno manjim poprečnim kracima. Položaj ulica u naselju prikazan je i na Geometrijskom planu Komuniteta Ivanić (oko 1795.) i na Katastarskoj karti Ivanić-Grada (1865. – 1866.).

Vlaška ulica dobila je ime prema trgovcima Vlasima, koji su se naselili u Ivanić-Grad, prema Deželiću, zajedno s Grcima iz Makedonije krajem 18. stoljeća. Navedeni Vlasi i Grci su izgledno bili većinom Arumunji, romansko stanovništvo, čija je migracija prema Zagrebu, a zatim prema Beču i Budimpešti, započela nakon turskog uništenja Moskopolja (albanski: Voskopojë), grada u Albaniji u blizini makedonske i grčke granice. Nazivani su i Cincari. Moskopolje je bilo njihovo kulturno i vjersko središte s obilježjima grčke kulture. Kako izgleda, Ivanić-Grad je bio važno mjesto njihovog ulaska na područje Austrijskog carstva. Deželić na drugom mjestu bilježi i njihova prezimena u Ivanić-Gradu. Navodi grčka prezimena Žgala, Megla, Štova, Bulat, Demeter i Berdas i vlaška prezimena Demetrović, Mirović, Popović i Suknajić. Vlaškog ili arumunjskog porijekla bio je i prvi gradonačelnik Ivanić Tvrđe, trgovac Lazar Kajganović (1871.-1879.), a zatim i treći gradonačelnik Joco Raić (1882.-1888.).

Vlaška ulica bila je prije popločena hrastovim podnicama, a prema podnicama, Vlašku ulicu možemo identificirati s Kraljevom ulicom ili Srednjom Varoši, za koje također navodi da su bile popločene podnicama, pa Vlaškom ulicom Deželić naziva samo dio naseljen vlaškim i grčkim trgovcima. Kraljeva ulica je stariji naziv za Vlašku ulicu. Lijevo od Kraljeve ulice bila je Mostna ulica, a desno od nje Kovačka ulica. Kraj nekadašnje Kraljeve ulice ili Srednje Varoši više ne postoji, a nekada se nalazio između današnje Basaričekove i Kundekove ulice prema Trgu Vladimira Nazora i Savskoj ulici, odnosno između nekadašnje Mostne i Kovačke ulice. Lončarska ulica je današnja Ulica Gjure Stjepana Deželića u kojoj je on i rođen. Nova ulica bila je na mjestu današnjeg nasipa rijeke Lonje, gdje je danas kraj šetališta prema Savskoj ulici.

Deželić navodi i trg u naselju na kojemu se nalazila drvena kapela sv. Ivana Nepomuka. O ovoj kapeli piše i u tekstu izdanom u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku (1863., str. 201):

„Kad su god. 1859. nedaleko od moje kuće kopali zdenac, našlo se je opeke (cigle) kao živac kamen tvrde; bijaše skoro biela; duga nješto malo više od stope, a široka jednu stopu, nu debela nješto malo samo preko dva prsta. – Kako opeka onamo? Bijaše za starih vremenah na onom mjestu kapela sv. Ivana Krstitelja, koju su godine 1816. premjestili na Petrište, iliti prastaro groblje, gdje je i danas, nu pod imenom sv. Ivana Nepomučkoga; groblje ondje dakako nije, nego su gradjanske kuće.“

Ta je ista kapela vidljiva na starim fotografija Ivanić-Grada na južnom djelu Trga Vladimira Nazora, odnosno u Ulici Kralja Tomislava, na današnjem ulazu u gradsku tržnicu.

Za svoju kuću u kojoj je proveo djetinjstvo navodi da je bila na u Srednjem Varošu na broju 94 (Dragoljub, za 1900., str. 26). Kuća s brojem 94 nalazila se u današnjoj Kundekovoj ulici, na uglu malog „trga“ ili „Kokošarskog placa“, gdje je još krajem 20. stoljeća postojao bunar, kako je vidljivo na fotografijama iz druge polovine 20. stoljeća. To je vjerojatno upravo onaj zdenac (bunar) iskopan 1859. godine, koji spominje Deželić. Ovdje se spominje i smještaj starog groblja Petrišta, koje se prema Deželiću moralo nalaziti negdje na području ili oko današnje tržnice. No, nije najjasnije kako se je na tom mjestu moglo nalaziti groblje, jer je do kraja 18. stoljeća to područje bilo potopljeno vodom rijeke Lonje, koja je okruživala otoke s tvrđavom i naseljem. Deželić u Ivanićkim uspomenama navodi i „varoško groblje“ u Donjem Šarampovu, koje je postojalo i u prvoj trećini 19. stoljeća na mjestu kasnijeg „Hukmanovog polja“ (Dragoljub, za 1900, str. 22).

Izvan naselja, pored mosta u današnjoj Savskoj ulici, sagrađena je 1795. i dovršena 1800. godine pravoslavna crkva sv. Petra i Pavla, a bila je prva zidana građevina u Ivanić-Gradu. Srušena je 1941. godine.

Komunitet Ivanić je u vrijeme kada je postao slobodnom vojnom općinom kupio za 13 000 forinti vojarnu u tvrđavi, opkope i „berege“. Godine 1827. srušen je istočni (nasuprot Moslavačke ulice) i južni bedem (nasuprot Ulice kralja Tomislava) čijem su mjestu zatim sagrađene zgrade: gradska vijećnica ili magistrat (1889.), navedena crkva sv. Petra (1831.) i škola (1860.). Deželić navodi da se zapadni sip (nasip, bedem) tvrđave zvao Palačić (nasuprot Školskoj ulici), a sjeverni Prkos (nasuprot Srednjoj školi Ivan Švear). U podnožju Prkosa učitelj Lucner napravio je vrt, a 1828. učitelj Stjepan Posezi od tog vrta oblikovao je perivoj, koji je nestao rušenjem Prkosa.

Đuro Stjepan Deželić, Ivanićke uspomene. Dragoljub (Književni dar). teč. 40 (za 1903), str. 31-33.

Izvan ivanićke tvrđave, dakle izvan opkopa bilo je sve strane dosta „varoških kuća“. Ispred magistrata bijaše preko berega [obale] most lančanik, a pokraj sredine mosta kip sv. Ivana Nepomuka; od mosta toga poče ulica popođena [popločena] hrastovimi mostnicami [podnicama], po kojih je moj djed i preko onoga mosta išao u školu. U toj ulici odmah od berega na desnoj strani tvrđe bijaše ogromna kuća od pletera, stan jednoga dijela štopskih [stožernih] časnika. I dalje se otud ulicom nizale nizke ili jednokatne drvene građanske kuće. Tom se ulicom dođe do one ceste, koja spaja Posavinu s Krajinom naime kompanijom klošter-ivanićkom i kriškom. I tu je bio preko berega most trideset hvati dug, koji se je mogao dizati, da bude grad zatvoren. I kod toga mosta bijaše u čovječjoj visini drveni kip sv. Ivana Nep.; odatle kakovi dvjesta koraka naprama tvrđavi bijaše drvena kapela sv. Ivana Nep. Na gradilištu prijašnje rečene kapele, 250 koraka od moje kuće, gdje sam othranjen g. 1817. iskopan je „varoški zdenac“, ali njegova voda nije bila pitka, zato je poslije napušten. Za kopanja toga zdenca našlo se raznih slojeva zemlje, pa jedan sloj dobre lončarske, a iskopana je i množina hrastova brvenja [brvna].

U toj ulici bijahu drvene trgovačke kuće, njih deset na broju, sve su se zvale vlaške. Odmah počam od „varoške“ (magistratske) kuće kojih 200 koraka dizale su se dvije jedna prema drugoj preko ulice s dućani za suknem i drugu raznu robu, koju su trgovci izvan dućana i u bisagah na konju po selih rasprodavali. G. 1800. zamoli pravi Grk, da smije u predgrađu u daljnjem pravcu iste ulice podići zidanicu, ali ju svrši tekar 1817. nakon „tada negda“ povoljno riješenih utoka [zbivanja]. Njezin vlasnik nemajući od sredca poroda [u smislu: bez potomaka] ostavi ju svojoj sestrični s gotovinom od 30.000 for. uloženih u hrvatsku štedionicu u Zagrebu odmah onda, kada je ova utemeljena. Susjed njegov također pravi Grk ostavi u gotovom 40.000 for., pa su njegova dva sina postali na dobru glasu trgovci u Beču, gdje im je živio stric kotlar. I susjedi iz Turske doseljeni Vlasi bijahu imućni; ovi i Grci sagradiše zajednički god. 1795. na glavnoj cesti izvan tvrđave krasnu pravoslavnu crkvu, koja je potpuno uređena tekar god. 1800. Vlasnik pete vlaške kuće pravi Grk imađaše dva brata, od kojih je stariji god. 1803. kupio u Dugoj ulici [Radićeva ulica] u Zagrebu jednokatnu kuću za 12.000 for.; u njoj je otvorio trgovinu soli. Prvi u Ivaniću susjed Grk, bogataš na glasu, imađaše trgovinu na veliko suknom i darovcem [vrsta platna], pak solju i željezom; još god. 1800. kupovahu od njega zagrebački trgovci robu, a on je za veliku zalihu robe imao velik zidan magazin na onoj cesti, koja spaja Krajinu i Biškupiju. Tri iz turske Hrvatske nova za mog djeda doseljena grčko-istočnjaka podigoše si kuće i dućane na trgu kapele sv. Ivana; i ovi su na konjih robu raznašali po selih. Dva brata od ovih su u Zagrebu u Dugoj ulici sagradili nove kuće zidanice i pod stare dane živjeli ovdje, dok im je treći brat i nadalje u Ivaniću trgovao i nagomilavao blago.

Desno trgu i kapeli sv. Ivana Nep. istokračno s tom spomenutom Vlaškom ulicom bila je i t zv. Lončarska ulica, koja se je od rečene glavne ceste protezala s drvenimi kućami prema zapadu sve do „obrstarskoga [časničkog] doma“ ispred varoške kuće. U Lončarskoj ulici bijahu kuće samih lončara, a njihove pećnice bijahu iza kuća prema lonjskomu kanalu. I na tom kanalu bijaše lančenjak most za dizanje, a na obali varoške strane na stupu kip sv. Ivana Nep.

Na trećoj istosmjernoj Novoj ulici na samoj obali lonjskoga kanala nastale su lijepe drvene većinom jednokatnice kuće posavskog oblika. Ove su sve bile u poplavnom zemljištu kad je nabujao ili se razlijao lonjski kanal, onda se odavle bez čamca nije moglo nikud nikamo ni u grad ni u crkvu. Radi toga kanala je g. 1827. razvaljen istočni i južni šamac, pa je onda nestalo berega i nastala ona lijepa ravnica ispred sadašnjeg magistrata i nove crkve.

Na nasipu Prkosu i okolo škole načini revni učitelj Luncer prostran školski vrt i nasadi ga pitomim voćem; tu je đake učio cijepiti. Nasljednik njegov „lehrer Posezi“ godine 1828. usavrši taj vrt tako, da je postao pravim engleskim perivojem i uresom grada Ivanića. Od množine svakakvoga cvijeća i voća zadivi štopske častnike, od kojih su mnogi poznavali perivoje svjetovnih velikih gradova, i dignu u čudo gospodu iz okolice i Zagreba, od kuda su djeca davana u ivanićku „militärsku“ školu (Elementar-Schule). Na žalost posljednjih desetogodišta netom prošloga stoljeća razvališe i šanac Prkos i uništiše veličanstveni taj perivoj. Na nastaloj ravnici iza nove u pravcu crkve i magistrata zidane razizemne školske zgrade uredi učitelj Mućan novi, ali za općinstvo zatvoren školski vrt.

Kraljeva ulica poslije Srednji Varoš zvana bila je sva mostnicami popođena, česa [čega] je nestalo za djedove mladosti; lijevo joj je bila „Mostna ulica“ a desno „Kovačka“. U ovoj je jošte g. 1845. bilo pet drvenih kovačnica.

U „Mostnoj ulici“, k onoj velikomu mostu i krajiško – biškupijskoj cesti dizala se na kraju velika kuća čohaša [vrsta tkanine, trgovac istom] Kundeka. Taj se je dao na trgovinu željezom, solju, vinom i t. d. pa je i njemu pošlo za rukom, te je dobio mušterija na daleko po Krajini i Posavini. Iz te trgovine podigoše se tri njegove nove kuće, iz koje je poslije sagrađena velika zidanica i potiče onaj silni imetak, kojem je posljednji muški odvjetak toga roda „narodni dobrotvor Gjuro“ na samrti g. 1901. onako domoljubno raspoložio.

U „Kovačkoj“ ulici bijaše ogromna drvenara kuća, njekad stanište drugoga djela štopskih časnika i štopskih kancelarija. Poslije se u dvorani ove kuće držahu plesovi, svadbene i druge n. p. cehovske „majstorske“ i „djetićke“ gozbe, koje su obično po tri dana trajale. Nijedna od tih zabava nije bila bez kranjskih „mužikaša“ iz Ribnice i drugud. Iz odnosnih računa vidi se, da su ovu glazbu obično sastavljale: dvoje gusle i „bajs“, pak cimbale, pak dva klarineta i dvije „trumbete“. Kranjski glazbenici veoma rado dolažahu u Ivanić, jer su i mnogo novaca zaslužili i gospodski se nagostili; ta bila su ono zlatna vremena dobrostanja, ljubavi i sloge u Ivanić gradu.

Drvene kuće na cesti, što spaja Krajinu s građanskom Biškupijom i daljnjom Posavinom, spadahu iz prva pod vojničku seosku općinu, a od god. 1790. pod magistrat grada Ivanića. Tu je i hrišćanska crkva – izvan tvrđave; dogotovljena 1800. Kraj rečene župne crkve lijevo nalazi se već od onuda drveni župni dom s vrtom, a desno kuća imućna trgovca „Vlaha“, koji je obično crkvenjak. I malte [mjesto gdje se uzimao porez na robu] su bile na toj cesti.

IZVORI:
Matica, Blanda i Zvonimir. Gradsko poglavarstvo Ivanić Grad: konzervatorsko restauratorska dokumentacija: studija obnove i razvoja. Zagreb: Gradsko poglavarstvo Ivanić-Grad, 1994.
Horvat, Rudolf. Povijest grada Ivanića. Ivanić-grad: spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću / uredili Cvjetko Nosić i Ivo Pavunić. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931. Str. 9-85.
Deželić, Gjuro Stjepan. Nasip oko Grada Ivanića. Carsko – kr. službene novine, god. 24, br. 38 (17. veljače 1858), str. 93-94.
Deželić, Gjuro Stjepan. Ivanićke uspomene. Dragoljub (Književni dar) / uredio Gjuro Stjepan Deželić, br. 40. (za 1900.), str. 10-28.
Deželić, Gjuro Stjepan. Ivanićke uspomene. Dragoljub (Književni dar) / uredio Gjuro Stjepan Deželić, br. 40. (za 1903.), str. 22-34.
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=4096
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=65350