Đuro Stjepan Deželić – (Ivanić-Grad, 25. ožujka 1838. – Zagreb, 28. listopada 1907.)

Đuro Stjepan Deželić rođen je od majke Ane i oca, krojača Imbre Deželića. U Ivanić-Gradu provodi djetinjstvo i završava osnovnu školu. Upisuje u Zagrebu klasičnu gimnaziju 1850., kao pitomac Biskupskog orfanotrofija. Za vrijeme srednjoškolskih dana počinje s javnim djelovanjem, boreći se protiv germanizacije, pa tako uređuje srednjoškolski list Zora 1855., a zatim osniva Društvo mladih rodoljuba nadbiskupskog sirotišta, u okviru kojeg uređuje list Smilje 1856. Nakon srednje škole, 1856. pristupa u Bogoslovnom sjemeništu, gdje uči češki, ruski, talijanski i francuski. Poznavanje ovih jezika koristio je kasnije u prevoditeljstvu. Piše za književni list sjemeništa Bosiljak i šaljivi list Purklab. U to vrijeme bio je član Zbora duhovne mladeži. Izdaje svoju prvu pjesmu Zima u Gospodarskom listu 28. veljače 1857. U isto vrijeme piše i za Zagrebački katolički list i Narodne novine.

Od 1862. studira pravo na Pravoslovnoj akademiji. Poslije studija postao je bilježnikom Zagrebačke županije, a zatim se zaposlio u odvjetničkoj kancelariji Matije Mrazovića. Godine 1869. dobiva pravo zagrebačkog građanstva i stupa u gradsku službu, 1871. postaje senator grada Zagreba, 1882. gradski vijećnik II reda, a 1883. gradski povjerenik. Od 1890. do 1897. na dužnosti je pomoćnog mjesnog suca u Zagrebu. Obavljao je uz navedene i brojne druge gradske dužnosti u Zagrebu. Čitavo ovo vrijeme je razdoblje intenzivnog publicističkog, prevoditeljskog, književnog i drugih oblika javnog djelovanja Đure Stjepana Deželića.

Đuro Stjepan Deželić bio je aktivan u javnim i dobrotvornim društvima, od kojih je mnoge sam i osnovao ili je sudjelovao u njihovom osnivanju. Osnovao je Društvo za potporu siromašne djece zagrebačkih pučkih škola Dobrotvor, sudjelovao je u radu Narodnog doma, Društva za povijest Jugoslavena, Streljačkog društva, Zagrebačkog hrvatskog pjevačkog društva Kolo, Matice hrvatske, Društva čovječnosti, Društva arheološkog, Društva naravoslovnog (prirodoslovnog), Društva umjetnosti, Društva za pripomoć otpuštenih kažnjenika, Društva hrvatskih književnika te Društva za zaštitu životinja. Imenovan je počasnim članom Matice hrvatske, Družbe Braće hrvatskog Zmaja i Hrvatsko-pedagoškog književnog zbora.
Od 1868. do 1870. zajedno s Pavlom Hatzom osnovao je Zagrebačko dobrovoljno vatrogasno društvo. Godine 1874. postaje nadvojvoda istog društva, a od 1876. do 1906. je na mjestu predsjednika novoosnovane Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice. Godine Izdao je stručnu vatrogasnu knjižicu Obućevnik za dobrovoljne vatrogasce (1882.), a u suradnji s Mirkom Kolarićem izdaje od 1896. Vatrogasni viestnik u kojem piše tekstove: Pravilnik za rad izvršujućih članova, Pravilnik o odjeći i oznakama i Upute o nabavi i ispitivanju vatrogasnih štrcaljki i niz drugih. Gradsko zastupstvo osnovalo je zahvaljujući Đuri Stjepanu Deželiću 1884. osiguravajuće društvo od požara Croatia.
Od 1861. izdaje kalendar Dragoljub, koji u godištima 1867. i 1868. mijenja podnaslov i postaje polumjesečnik, a zatim ponovno izlazi kao godišnjak do 1907. uz manje prekide. Za Dragoljub su pisali: Petar Preradović, August Šenoa, Dimitrije Demetar, Ivan Krstitelj Tkalčić, Isidor Kršnjavi i drugi. Ukupno je izdano četrdeset i pet tečajeva (godišta) kalendara Dragoljub. Glavni urednik Narodnih novina i urednik Danice Ilirske je od 1862. do 1864. a 1864. urednik je političkog dnevnika Domobran, 1868. urednik je časopisa Matice Hrvatske Vienac. Od 1883. do 1885. uređuje list Općinar, a 1885. pokreće list Hrvatski ročišnik.

Đuro Stjepan Deželić napisao je brojne književne i različite druge tekstove u različitim novinama, časopisima i samostalnim publikacijama, a njegov je interes bio vrlo širok i raznovrstan. Sastavio je brojne životopise: Ivan Švear (1856.), Sbirka životopisah slavnih jugoslovjenskih muževah (1861.), Ivan Kukuljević Sakcinski (1861.), Životopis Mirka Bogovića (1862.), a među posljednjima bio je članak Narodni dobrotvor Gjuro Kundek (1901.). Skupljao je narodne pjesme, koje je objavio u zbirci Pjesmarica sbirku rado pjevanih pjesmah (od 1865. do 1903. tiskano je pet različitih izdanja). Sastavio je kulinarske recepte u knjižici Nova hrvatska kuharica (1868., prerađena izdanja 1876. i 1882.). Sudjelovao je u izradi Novog rječnika hrvatskoga i njemačkoga jezika Ivana Filipovića (1869. – 1875.). Preveo je s francuskog jezika dvije trilogije romana Xaviera de Montepina s nadnaslovima Gitana (1864. – 1865.) i Vražje lutke (1869.), a s ruskog jezika povijesni roman Olimpiade Petrovne Šiškine Knez Skopin Šujski ili Ruska za lažnih Dimitrija (1886.). Sa slovenskog jezika prepjevao je spjev Franca Prešerna Krst na Savici (1868.). Napisao je filozofske rasprave Duša (1877.) i San (1879.), romane Burzanci (1885.), Zulejka (1890.) i Marijan Marković (1900.) te pripovijetke Surka (1867.), Medvedgradski duh (1868.) i druge pripovijetke i pjesme. O hrvatskom nacionalnom pitanju pisao je u knjigama: Hrvatska narodnost iliti duša hrvatskoga naroda (1879.), Lažne srbske zemlje (1899.) i Grudobran kraljevine Hrvatske (1904., preštampano iz Hrvatskog prava). Pisao je i putopisne crtice, drame, zapisivao narodne lijekove, šale, dječje igre i slične sitnice.

Kod objavljivanja tekstova koristio se svojim imenom, ali i brojnim pseudonimima: Stjepan Horvat, Juraj Ivaničanin, Milutin, Stjepan Mirković, Ferdo Posavski, Samohrvat, Stjepan I., A. M-v, D., G. M., GJ. D., GJ. D.-a, Gj, D. I-nin, I-nin Stj., J. I-nin, J. M., Mr., -r-a, St. M-K-vica, -ž-. Velik broj manjih tekstova u svojim izdanjima objavljivao je nepotpisane.

Javno djelovanje i rad Đure Stjepana Deželića pokrivao je vrlo široko područje, a za Ivanić-Grad važni su tekstovi u kojima piše o povijesti Ivanića, bilježi mjesne predaje, običaje i svoja zapažanja o ljudima, ekonomskom, vjerskom i društvenom životu Ivanić-Grada u sredini 19. stoljeća. Zapisi o Ivanić-Gradu i njegovoj okolici su jedini takav izvor u kojemu se opisuje život u Ivanić-Gradu i njegovoj okolici. Prva objavljena reportaža za Zagrebački katolički list (1858., br. 34) iz Ivanića je sa mise u Kloštru Ivaniću, koju je vodio budući zagrebački nadbiskup Juraj Posilović. O Ivanić-Gradu i njegovoj okolici je pisao u člancima: Nasip oko grada Ivanića (1858., Narodne novine, br. 38), Nasip grada Ivanića (1858., Narodne novine, br. 252 i 253), Odgovor na pitanja stavljena po historičkom društvu, (1863., Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. 6, str. 199 – 232), Ivanički dotacij (1877., Dragoljub, teč. 15, str. 42 – 46), Krčelić o Ivaniću (1892., Dragoljub, teč. 30, str. 48 – 52), Ivanićki čizmarski ceh (1894., Dragoljub, teč. 32, str. 45 – 59), Ivaničke uspomene (1899. – 1907., Dragoljub, teč. 37, str. 10 – 28, 63; teč. 38, str. 21 – 36; teč. 39, str. 40 – 48; teč. 40, str. 22 – 34; teč. 41, str. 23 – 31; teč. 42, str. 31 – 43; teč. 43, str. 43 – 5; teč. 44, str. 56 – 72; teč. 45, str. 49 – 57), Čudotvorni kip u Ivaniću (1903., Prosvjeta, str. 609) i Ivanićke tri slike (1904., Prosvjeta, str. 443 – 446).
Đuro Stjepan Deželić postao je začasnim (počasnim) građaninom Ivanić-Grada 15. studenoga 1881. godine. Počasni građanin Zagreba postaje 1906. godine. Božidar Širola izdao je 1906. godine na spomen pedeset godina književnog rada Đure Stjepana Deželića knjigu Gjuro Stjepan Deželić. Građani i gradske udruge u Ivanić-Gradu postavile su 1931. spomen ploču Đuri Stjepanu Deželiću na gradskoj vijećnici, a u Zagrebu postavljeno je 1937. godine njegovo poprsje u parku na raskrižju Frankopanske ulice i Prilaza Gjure Deželića.

Đuro Stjepan Deželić vjenčao se s Barbarom (Betikom) Šoštarić iz Zagreba te je s njom imao tri sina: Vladimira, Velimira i Juricu.

Literatura:

Deželić, Đuro i Gajdek, Đuro. Gjuro Stjepan Deželić: otac hrvatskog vatrogastva. Zagreb: Hrvatska vatrogasna zajednica, 2015.
Deželić, Đuro. Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno: 01.12.2020.< Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr) >.

Deželić, Vladimir. Književni rad Gjure Stj. Deželića: bibliografski pregled. U Zagrebu: C. Albrecht (Maravić i Dečak), 1908.
Dobrotvor: Pedeset godina dobrotvornog rada 1877-1927. Zagreb: Humanitarno društvo Dobrotovor, 1927.
Gjuro Stjepan Deželić: obrisi moderne hrvatske kulture i politike. Ivanić-Grad: Narodno sveučilište Ivanić-Grad; Zagreb: Lukom, 2000.
Hrvatski bibliografski leksikon, sv. 3. Zagreb; Leksikografski zavod Misloslav Krleža, 1993.
Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931
Szabo, Agneza. Đuro (Gjuro) Stjepan Deželić. U: Grad Ivanić-Grad. Ivanić-Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012. Str. 128-130.
http://www.daz.hr/vodic/site/article/hr-dazg-823-obitelj-dezelic (Državni arhiv u Zagrebu).

Đuro Kundek – (Ivanić-Grad, 16. siječnja 1854. – Ivanić-Grad, 25. rujna 1901.)
Načelnik Ivanić-Grada i dobrotvor. Bio je posljednji muški Kundek od svoje loze, rođen u bogatoj trgovačkoj obitelji. Otac Nikola bio je veletrgovac suknom, darovcem (vrsta platna), gunjevima (vrsta pokrivača), žitom, stokom i drugom potrošnom robom. Đuro Kundek nakon završene osnovne njemačke škole u Ivanić-Gradu (tada Ivanić Tvrđi) s 11 godina nastavlja školovanje u bjelovarskoj realki, a zatim u Zagrebu, gdje je od 1867. do 1869. izučio trgovački nauk u trgovini Šandora Hondla. Tada mu, sa njegovih petnaest godina, umire otac Nikola. Đuro Kundek vraća se u Ivanić i s majkom i ujakom preuzima očev posao. Nakon ujakove smrti, napušta različite vrste trgovine te od 1878. drži samo trgovinu sukna i darovca.
Od navršene je punoljetnosti izabran za gradskog vijećnika. Načelnik Ivanić-Grada ostaje do kraja života nakon molbi sugrađana. Bio je biran i u skupštinu Bjelovarsko – križevačke županije. Pripadao je pravaškoj stranci.
Đuro Kundek uviđao je važnost prosvjete i kulture. Bio je veliki dobrotvor. Kao načelnik Ivanić-Grada nije primao plaću, pomagao je rodbini, a oporukom je svoje bogatstvo razdijelio. manji dio je ostavio sestri i sluškinjama, a ostatak je darovao u humanitarne i javne svrhe: ubožničkoj ustanovi u Ivanić-Gradu, zakladi koju je osnovao za učenike srednjih i visokih škola Ivanić-Grada i općina Kloštar Ivanić, Vojni Križ, Čazma, Dubrava, Bregi, Ludina i Lupoglav, zakladi od koje se sagradila škola u Cagincu i pokrivala se plaća učitelja. Ivanić-Gradu ostavio je dvije kuće, zemljišta i novac zakladama za školu, gradske činovnike i vatrogasno društvo. Novac je ostavio i drugim nacionalnim društvima i ustanovama: Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Matici hrvatskoj, Društvu sv. Jeronima, Društvu sv. Ćirila i Metoda u Istri i mnogim drugima.
Životni moto Đure Kundeka bio je: U radiše svega biše, u štediše jošte više.

Literatura:
Danica : koledar i ljetopis društva svetojeronimskoga. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1903. Deželić, Đuro Stjepan. Narodni dobrotvor Gjuro Kundek. Prosvjeta: časopis za pouku i zabavu, br. 23. Zagreb: Izdavač Rudolf Horvat, 1901.Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen ploče Đuri Stjepanu Deželiću. Zagreb; Ivanić-Grad: Odbor za otkrivanje spomen-ploče Đuri Deželiću, 1931.Stanković, Ante. O postanku i osnivanju caginečke škole. Kopija rukopisa. Arhiv Gradske knjižnice Ivanić-Grad.