Andrea Belić, likovna umjetnica iz Ivanić-Grada, fascinantna je osoba koja, osim što svoju pozitivnu energiju širi među ljudima oko sebe, može poslužiti i kao uzor i inspiracija mnogima. Cijeli život bori se protiv opakog protivnika – cerebralne paralize. No, to ju nije zaustavilo niti obeshrabrilo u napretku i uživanju u životu. Nagrađena je darom kreativnosti i umjetničkog izražavanja. Svojim djelima, isto kao i hrabrošću i optimizmom, obogaćuje i unosi radost u živote onih koji je poznaju. Andrein moto je „i ja to mogu“. I doista može.
BIOGRAFIJA
Zovem se Andrea Belić. Rođena sam 1980 godine u Zagrebu. Živim u Ivanić-Gradu. Osoba sam s invaditetom – cerebralnom paralizom, a moj životni moto je “i ja to mogu“ . Osnovnu školu sam pohađala u Ivanić-Gradu, do polovice petog razreda. Bila sam učenica jedne predivne osobe, nadasve velikog čovjeka – učiteljice gospođe Danice Ožetski koja me prihvatila kao svu ostalu djecu. Nastavila sam školovanje u Zagrebu u centru Goljak. Otada sam se počela baviti slikanjem. U slikanju sam našla sebe kako i način na koji mogu izražavati svoje doživljaje i osjećaje. Na Goljaku me podučavala profesorica Vida Obratov. Srednju školu sam pohađala u zagrebačkoj Dubravi, u centru za djecu i mladež. Završila sam smjer kompjuterska grafika.
Slikanjem se bavim od svoje 11 godine. Osjećaj za slikarstvo i izražavanje bojama pokazala sam već u prvim danima osnovog obrazovanja. Tokom osnovnog školovanja u višim razredima na Goljaku, uz profesoricu Vidu Obratov postigla sam lijep uspijeh u likovnom stvaralaštvu. U mojem daljnem likovnom stvaralaštvu i usavršavanju imala sam podršku profesorice povjesničarke umjetnosti Vide Pust Škrgulja te akademske slikarice Ivane Ožetski. Dugogodišnjim radom i upornošću postigla sam lijep uspjeh u likovnom stvaralaštvu. Od 1993. do sada predstavila sam svoj rad na 16 samostalnih izložaba te sudjelovala na 35 skupnih izložaba i 39 likovnih kolonija.
KONTAKT:
e-mail: [email protected]
INTERVJU
1. Slikanjem se bavite već dugi niz godina. Kada ste prvi puta spoznali želju za slikarstvom i shvatili da je umjetnost Vaš životni poziv?
Od malih nogu sam uvijek nešto crtarala, sa drvenim bojicama i flomasterima. Jedno vrijeme u djetinjstvu čak sam se igrala – zanimala sa plastelinom, ali to je kratko trajalo. Nisam bila oduševljena, jer nisam mogla podnijeti da mi plastelin ulazi pod nokte. Kroz djetinjstvo sam maštala i imala sam želju upisati hrvatski jezik, književnost, dizajn, likovnu školu – akademiju. Slikanjem se bavim od svoje dvanaeste godine. Moju prvu samostalnu izložbu sam imala u OŠ centru za odgoj i obrazovanje „Goljak“ i od tada se intenzivno bavim slikanjem. Nakon osnovne škole sam bila na profesionalnoj orijentaciji i tu su mi ponudili smjer kompjuterska grafika. Prihvatila sam taj poziv, jer i to je jedna grana umjetnosti kroz koju se mogu izraziti. Ali ples sa bojama po slikarskom platnu je drugačiji osjećaj, izazov pritiska kista.
2. Što Vas inspirira?
Inspiraciju nalazim u čarobnim ljepotama prirode, bez obzira da li je sunčan ili oblačan dan, na putovanjima kroz krajolike, a mogu pronaći inspiraciju i iz neke dobre knjige i glazbe. Zapravo sve što me ispunjava životom, osluškivanje zemlje kako diše, rani izlazak sunca, svitanje zore ili kad mjesec nebom plovi i uranja u more.
3. Zanimljiv je način na koji stvarate svoja djela. Takva metoda „printerskog građenja“ doista je neuobičajena. Možete li malo pojasniti svoj način slikanja?
Postavili ste zgodan izraz „metoda printerskog građenja“. Moji potezi nisu kao kod osobe bez invaliditeta – bez poteškoća. Svaka ruka ima svoj zadatak. Slikam sa desnom rukom, a sa palcem lijeve ruke pišem na računalu, kao i na mobitel. Svaki potez zahtjeva koncentraciju, od velikih do onih najsitnijih detalja. Osobi bez invaliditeta sasvim je jednostavno to napraviti i doći do željenog cilja. No, u umjetničkom svijetu, kao i u svim segmentima ne bi trebala biti naglašena fizička poteškoća osobe već njezine mogu
nosti i posebne sposobnosti. Sviđa mi se naziv „printersko građenje“, to je metoda mojih posebnih sposobnosti.
4. Iza Vas je već značajan broj samostalnih i grupnih izložaba. Kako biste Vi opisali svoje izlagačko iskustvo? Koja mjesta i izložbe su Vam ostale najviše u sjećanju i zašto?
Uglavnom su moja izlagačka iskustva pozitivna, posjetitelji ostavljaju lijepe dojmove u knjizi dojmova, uživaju u mojim radovima koliko mogu primijetiti u tim trenutcima tijekom izložbe. Tu i tamo u prolazu na izložbama čujem razgovore „ona to ne radi“. To je njihov problem neprihvaćanja ljudi sa posebnim sposobnostima. S tim mi još više daju vjetar u leđa da idem u nove pobjede. Gdje god gostujem ostaju mi lijepa sjećanja. Izdvojila bih posebno lijepa sjećanja na izložbe u mjestima Kutina, Slavonski Brod, Križ, Zagreb i šećer na kraju naš Ivanić – Grad, jer je stvarno bila dobra posjećenost. Prošle godine sam bila počašćena što sam prvi put imala izložbu u našem Muzeju Ivanić – Grada za Dane muzeja koja se održala u specifičnim uvjetima zbog pandemije. Izlagala sam na poziv tadašnje ravnateljice muzeja, povjesničarke umjetnosti i latinistkinje Vide Pust Škrgulja, koja nažalost više nije sa nama. Postavila je dobre i čvrste temelje kulturnoj baštini grada Ivanić – Grada, a isto tako bila je velika podrška u mom životu.
5. Među Vašim radovima ističu se i likovna djela posvećena Ivanić-Gradu, na kojima ste prikazali građevine i prizore grada. Po kojim kriterijima ste izabrali prikazane motive?
Čim sam saznala da je u planu rušenje gradske Vijenice, kao i nekih kuća u starom gradu koje imaju itekakve povijesne priče, dobila sam želju i potrebu da prenesem na platno ono što će zauvijek ostati zabilježeno, taj trenutak građevina. Također, vizura grada se stalno polako mijenja te grada s vremenom dobiva drugačiji izgled. Drvored kestena kojeg više nema poklanjao je posebnu čar gradu, ali živi na mom platnu.
6. Što Vam je u dosadašnjem radu bio najveći izazov?
Izazov mi je svaki novi rad, ali najveći izazov mi je do sada bio kada sam slikala naš Ivanić – Grad jer sam izabrane motive promatrala. Iako slikarstvo nije fotografija niti se trudim da mi je rad kao fotografija, htjela sam da budu prepoznatljivi detalji u slikarskoj tehnici.
7. Čiji rad, od naših lokalnih umjetnika, posebno cijenite i pratite?
Pratim naše lokalne umjetnike, volim otići na njihove izložbe. Svaki umjetnik ima svoj način rada. Može se uvijek nešto naučiti iz drugih umjetničkih poruka. Posebno cijenim i pratim rad naše akademske slikarice Ivane Ožetski, ne zašto što je akademski obrazovana, već zbog njene tehnike rada. Posebno mi odvuku pažnju njezini motivi igre sjena kao i njenih drugih istraživačkih tehnika. Isto tako me ugodno iznenađuju radovi naše mlade dizajnerice Zore Škrgulja. Napravila je jedno svoje izlaganje tako što je olakšala pristup osobama oštećenog vida, omogućila je da mogu vidjeti i osjetiti umjetnost kroz prste. Volim pratiti rad naše slikarice Lidije Lovreković, kao i umjetnika Miljenka Šimunović te Mladena Martinjaka. Žao mi je što su nas napustili Stanko Petrović i Stjepan Pleša, ali njihova djela će uvijek živjeti sa nama u lijepim sjećanjima.
8. Osim kao slikarica, okušali ste se i kao ilustratorica slikovnice. Kako je bilo raditi na tom projektu i kako je došlo do suradnje s gospođom Šteficom Vanjek?
Po prvi put sam se okušala u ilustraciji slikovnice „Eva u Gradu anđela“. Imala sam veliku tremu primiti se tog posla i bio mi je jako veliki izazov raditi. Tijekom rada osjećala sam se kao da plovim morem punim izazova. Kako sam počela surađivati i družiti se sa Štefićinim suprugom Zdenkom oko fotografija, tako je gospođi Štefici sinula ideja da mi da ilustrirati priču koju je pisala. Zahvaljujem gospođi Štefici što mi je dala priliku da se okušam u ilustraciji. Slikovnica je bila dobro prihvaćena.
9. Imate li planove za budućnost, neke ciljeve koje biste željeli ostvariti u idućih nekoliko godina?
Ne volim raditi planove, kao ni iznositi želje ni ciljeve, jer se obično sve izjalovi i ode sasvim u drugom smjeru. Izdvojit ću dvije želje – da se još više usavršim u slikarstvu, kao i u kompjuterskom grafičkom smjeru. Želje, ciljevi i planovi su jedno, a ostvarenja su val života, uhvatimo koliko je moguće.
10. Završna misao i poruka koju biste htjeli prenijeti čitateljima?
Umjetnost je svemir naših duša, putovanja raspršujućih tonova labirintskih duginih boja koje izviru iz svakog najskrovitijeg kutka. Nikada se ne zna kakav ples kista će se izvesti do kraja izvedbe, kao i što se skriva u osobi i njezinim sposobnostima. Poruka kratka i jednostavna: volite dušom što radite i na tome ustrajte. Važno je biti svoj i ostati svoj.
